Pietra di Bismantova neobična je geološka formacija u Ligurijskim Apeninima. Prirodna terasa izdiže se tristotinjak metara iznad brežuljkastoga područja na visinu od 1047 metara. Površina toga brda otprilike je 1000 × 240 metara, a s njene su najstrmije strane stijene više od 150 metara. Za svoj današnji izgled Bismantova može velikim dijelom zahvaliti eroziji tla i atmosferilijama koje stalno oblikuju krhki pješčenjak.

Nekada se na istočnom dijelu platoa nalazio dvorac koji je platio danak učestalim borbama i odronima tla. Ostatak posla na skrivanju tragova građevine odradila je bujna vegetacija i sada se može naći samo pisani trag dvorcu. Mnogo prije izgradnje toga dvorca ljudi su nastanjivali vršni dio Pietre di Bismantova. O tome svjedoči nekropola iz brončanog doba koju je otkrio mjesni svećenik u 19. stoljeću. U podnožju stijene, ispod velikog prevjesa, sazidana je prekrasna crkva koja je tijekom godina doživjela mnoge transformacije. Danas ljudi dolaze na Bismantovu slušati svetu misu, a jedine borbe vode penjači sa stijenom, ocjenama i sobom samima.

Penjačka aktivnost na stijeni započela je prije gotovo sedamdeset godina. Kao i drugdje, počelo se laganim i logičnim smjerovima da bi poslije penjači uz pomoć tehničkih pomagala krenuli u svladavanje teških prevjesa. Danas u stijeni ima više od stotinu opremljenih smjerova od jedne i više dužina, a posljednjih se godina ponovno pojavljuje interes i za tehničke smjerove. Područje oko Bismantove išarano je planinarskim stazama koje omogućuju kružne ture i uspon na vrh stijene prirodnim prolazima. Za one koji vole strmije terene uređen je kratak, ali zahtjevan osigurani put. Divlja ljepota Bismantove nadahnula je i Dantea, koji je spominje u svojoj Božanstvenoj komediji, što mještani vole isticati na gotovo svakoj informativnoj ploči.

Strmom cesticom uspinjemo se do lijepo uređenog parkirališta koje je ishodišna točka za izletnike, vjernike, planinare i penjače. Ovdje će se teško naći netko tko ne spada u neku od te četiri skupine. Uz parkiralište su prekrasne drvene klupice, stolovi i ležaljka. Sve je uređeno tako da uz objed možete uživati u vratolomnom pogledu na strmu stijenu. Na parkiralištu i oko njega nalazi se nekoliko kamenih blokova, velikih poput pristojnih vikendica. Uz malo mašte lako ih se može smjestiti natrag u vertikalu Bismantove, odakle su pali prije mnogo godina. Na jednom od njih stoji ploča s uklesanim imenom parkinga – »Piazzale Dante«. Sada mi je malo jasniji podatak koji sam pročitao – stijena je, osim spitovima, opremljena i posebnim senzorima koji mjere širinu pojedinih, ključnih pukotina. Ti se podaci automatski šalju znanstvenicima koji će vjerojatno reagirati postane li situacija kritična i opasna za posjetitelje. Bismantova je živa i pitanje je vremena kada će parkiralište na kojemu se nalazimo postati bogatije za još koji kameni blok. Tome će se vjerojatno najviše razveseliti lokalni boulderaši koji na tim blokovima penju kratke prevjesne smjerove.

Krećemo prema vrhu Bismantove i usput isprobavam kamen na jednom od bouldera. Hrapavi pješčenjak pruža izobilje trenja. Za hvatište oblo poput košarkaške lopte držim se obama dlanovima i bez velikog napora visim u prevjesu cijelom težinom tijela, s nogama u zraku. Gusti tragovi magnezija svjedoče o tome da penjači često dolaze uživati u ovom prekrasnom trenju. Teška srca ostavljam stijenu i grizem se što nisam ponio uže pa da se barem sam »pozihram« na nekom laganom sportskom smjeru.

Put nas vodi uređenim stubištem do crkve. Ona se, na našu žalost, upravo obnavlja i okružena je skelom. Ispred nje nalazi se kip svetog Benedikta. Ravno se nastavlja put prema ferati, koja nas ovaj put ne zanima. Skrećemo lijevo na put koji uz podnožje stijene vodi prema zapadnom rubu, i koji je položitiji te omogućuje pješački pristup vrhu. Usput zavidno gledam penjače kako se bore s teškoćama. Opet isprobavam stijenu. Puna je oblih poličica koje u kombinaciji s mnogo trenja tvore odlična hvatišta. U tom je slučaju glavna teškoća odabrati najveću poličicu. Stijena je puna tih malih hvatišta, rijetke su izrazite izbočine ili pukotine, dugačke uglavnom nekoliko desetaka metara. Tek se neke od njih protežu preko cijele stijene.

Penjači iznad nas stenju i padaju u detaljima, a mi nastavljamo prema vrhu planine. Prolazimo preko nekoliko manjih odrona koji podsjećaju na to da Bismantova stalno živi. Na strmim dionicama put je uređen stubama, a na pojedinim mjestima postavljeni su i rukohvati od debelog užeta. Najstrmiji dio staze odjednom završava na prekrasnoj livadi. To je to! Na platou smo, zaključujem sa zadovoljstvom. Staza vijuga pitomim livadama koje se izmjenjuju s gustom šumom. Teško je povezati takav mir, zelenilo i ugodnu stazu sa strmim liticama koje omeđuju planinu. Nevjerojatno mi je kako pitomo izgleda vrh tako divlje planine!

Ubrzo smo na vrhu. Pogled u dolinu oduzima dah. Okolna sela samo su malene hrpice pune boja okružene zelenim livadama i šumama. Strme litice Bismantove završavaju na ovom platou. Iz okomice ili prevjesa izlazi se na potpuno položenu terasu po kojoj se lako silazi u dolinu. Najveća nagrada za izmučenog penjača! Uza svu ljepotu, zrak je pun mirisa planinskog bilja. Premda sam gotovo tisuću kilometara daleko od Zagreba, osjećam se kao doma. Koliko ima ovakvih mjesta koja nikada neću vidjeti? I dok zahvaljujem znatiželji što me dovela ovamo, već razmišljam kako se uskoro moram vratiti, ali svakako s užetom i nekoliko karabinera..

Ovaj tekst pronađen je u Milasovom računalu nakon Milasove tragične smrti i posthumno objavljen u Hrvatskom planinaru.