Prošloga kolovoza naumili smo penjati Cassinov smjer u sjevernoj stijeni Piz Badilea. Nakon tri sata hoda stigli smo u podnožje moćne stijene. U male, 30-litarske ruksake uspjeli smo nagurati potrebnu penjačku opremu, hranu za dva i pol dana, kuhalo, šator, podloške i jednu vreću za spavanje. Na idiličnoj travnatoj zaravni u blizini planinskog potočića, s prekrasnim vidikom na Piz Badile, postavili smo šator, zakuhali vodu i umiješali nekakve grahorice da se namaču kako bismo trošili što manje dragocjenog plina. Puhao je jak vjetar, a moćni Badile isticao se među okolnim planinama i svaki oblak koji je naišao zapeo bi za vrh. Tu gdje smo se smjestili uživali smo u suncu, a vrh, nekih tisuću visinskih metara iznad nas, očito nije bio ugodno mjesto za boravak.

Piz Badile, u prijevodu s talijanskoga »vrh lopata«, visok je 3308 metara, a ulaz u stijenu na visini je od 2500 metara. Tih vršnih osamsto metara granitnih ploča isprekidanih pukotinama čine jednu od šest velikih sjevernih alpskih stijena. Prvi uspon kroz »naš« smjer izveo je poznati penjač Cassin s još četvoricom penjača (Rattijem, Espositom, Moltenijem i Valsecchijem) u tri srpanjska dana. Tijekom uspona planinu je zahvatila oluja. Težina uspona i okolnosti u kojima su se zatekli bile su takve da su dvojica umrla od iscrpljenosti. Poslije je bilo još nekoliko poznatih slučajeva kad su alpinisti vodili borbu za život u stijeni Badilea, uglavnom u iznenadnim ljetnim olujama. Katkad su pobijedili, a katkad je oluja uzela živote penjača.

Čekajući bolje vrijeme odlučili smo se upoznati sa stijenom na sportskom penjalištu u blizini. Stajao sam lijevom nogom na »nosiću«, jednim prstom održavao ravnotežu na malom hvatištu, a drugom rukom tražio sljedeće hvatište. Noga je izgubila uporište i odjednom sam osjetio da padam. Kratko sam ostao visjeti na jednom prstu dok uz oštru bol i on nije skliznuo. Bez previše straha poletio sam dolje kroza žlijeb u kojem sam se penjao, čekajući da me uže zaustavi. Tek što sam osjetio poznat osjećaj zatezanja užeta koji najavljuje zaustavljanje leta nakon metar-dva, vrh penjačice zapeo mi je za malu, kosu policu, prsti noge zaustavili su se, a ostatak mene nastavio je put. Uže se konačno zategnulo i nastupila je oštra bol. Rene me nije vidio s podnožja stijene, samo je čuo povremeno jaukanje i psovanje. »Čuo sam je kad je puknula!« doviknuo sam mu. »Spusti me!« Nastavio sam jaukati, odguravao se jednom nogom od stijene i brzo se spustio u podnožje. Tužno me pogledao i rekao: »Imamo dvije opcije: možemo odmah krenuti dolje, a možemo prvo pojesti grah i onda krenuti.«

Zaključili smo da će silazak potrajati i da je bolje biti sit nego se spuštati natašte. Dovle nam je trebalo tri sata na zdravim nogama. Tko zna koliko će trajati silazak s jednom nogom manje. Obojica smo već iskusili i mnogo teže situacije – kad nam je partnere iz planine helikopter vozio izravno u bolnicu – i ocijenili smo da se iz ove nevolje možemo sami izvući. Usto, nedavno je mojoj djevojci na Kleku iskočilo koljeno. Spustila se sama, uz malu pomoć društva s kojim je bila. Zašto bih onda ja zvao pomoć?

Sjedeći sam osiguravao Renea dok se penjao da pokupi opremu i gledao kako noga sve više natiče. Otpuzao sam do šatora da se najedemo i spremimo stvari. Rene je mućkao grahorice, a ja sam sjedeći pakirao šator. Nakon ručka spremili smo ruksake. Rene je na mali 30-litarac zavezao sve najteže stvari da mi spust bude što lakši. Dao mi je svoje štapove i krenuli smo polako prema kombiju. Hodao je desetak metara ispred mene po stjenovitom terenu i tražio što strmije žljebove i kamine, koje sam bez velike muke otpenjavao s dvije ruke i jednom nogom. Na nižem, položitom terenu, skakutao sam na zdravoj nozi između korijenja na stazi.

Trajalo je dugo i bilo je bolno. Mrgodio sam se, znojio i razmišljao o svim pričama o preživljavanju u beznadnim situacijama u planini koje sam pročitao. Ti događaji spadaju u onu ružniju, crnu stranu alpinizma, i priče nisu lijepe, ali daleko od toga da nisu poučne. Kažu da pametan čovjek uči iz tuđih pogrešaka. To su priče o ljudskoj izdržljivosti, fizičkoj i psihičkoj snazi, upornosti, strpljivosti i ljudskim odnosima. Često su glavni akteri bili upravo velikani svjetskog alpinizma, što i ne čudi jer samospašavanje redovno podrazumijeva veliko iskustvo i snalažljivost.

Veliki Lafaille

Christophe Lafaille (1965. – 2006.) bio je francuski alpinist i vodič. Svoju je karijeru započeo kao sportski penjač. Bio je prvi Francuz koji je solirao smjer ocjene 7c i jedan od prvih na svijetu sa smjerovima ocjene 8c pod pojasom. Ranih devedesetih solirao je brojne smjerove u masivu Mont Blanca.

Godine 1992. krenuo je u društvu Pierrea Beghina na malu ekspediciju u južnu stijenu Annapurne. Bez nosača i dodatnoga kisika, bez prethodno spremljenih zaliha i fiksnih užeta, dakle u najčišćem stilu. Navez je dosegao visinu od 7400 metara, gdje ga je loše vrijeme natjeralo na povlačenje. Nakon nekoliko absajla Beghinu se prilikom spuštanja iščupalo sidrište. Pao je niz dva kilometra stijene s užetima i svom opremom s kojom je navez raspolagao. Lafaille, iako živ, ostao je visoko u stijeni, sam i bez opreme potrebne za silazak. Uz velike je teškoće otpenjao led nagiba 75 stupnjeva da bi došao do šatora koji su napustili prije nekoliko dana. Tamo je našao 20 metara tankog užeta s kojim je po olujnom nevremenu nastavio spuštanje. Sidrišta za spust improvizirao je upotrebljavajući klinove za šator, a jednom čak i plastičnu bocu. Da nesreća bude još teža, izgubio je jednu derezu, no poslije ju je srećom našao niže u dubokom snijegu.

Kada se konačno našao na razmjerno sigurnomu mjestu, do kojega su postavili fiksna užeta, pogodio ga je kamen i slomio mu desnu ruku. Lafaille je bio dešnjak i sutradan ujutro trebalo mu je sat i pol da pokrene kuhalo. Bespomoćno je ležao na polici u stijeni i gledao svjetla slovenske ekspedicije koja se također pokušavala popeti kroz stijenu Annapurne. Slovenci su zaključili da je spašavanje zbog okolnosti preopasno, a Lafaille se poslije složio da je to bila ispravna odluka. Opet mu se probudila volja za životom. Ustao je i pokušao nastaviti s absajlom. Kontrolirati uže i čvorove vezati jednom rukom i zubima bilo je preteško i dugotrajno pa je nastavio otpenjavati i posljednjim je snagama dopuzao do baze slovenske ekspedicije. Za vrijeme samospašavanja Lafailleovoj su ženi već rekli da je mrtav. S time se već bila pomirila i većina njegovih prijatelja.

Nakon Annapurne Lafaille je odlučio da se više neće penjati. Oporavak je trajao gotovo godinu dana, što je bilo dovoljno da se u napaćenom alpinistu opet probudi ljubav prema alpinizmu. Nastavio je s prvenstvenim smjerovima, čak i težima nego prije, kako u Alpama tako i u Himalaji. Nestao je 2006. na Makaluu prilikom zimskog solo-uspona prvenstvenim smjerom, bez potpore, bez dodatnoga kisika i bez ičije pomoći. Za sobom je ostavio bogatu alpinističku karijeru, ženu i dvoje djece. Popeo se na jedanaest od četrnaest osamtisućnjaka, većinom prvenstvenim smjerovima, solo ili zimi. Veliki Lafaille bio je čovjek visok 160 cm, ali duh mu je bio veći od Everesta!

Tragedija na Freneyu

Freney pillar je markantan dio stijene na talijanskoj strani Mont Blanca, visok 800 metara. Strm granitni stup dugo je odolijevao pokušajima alpinista da stignu na njegov vrh. Znalo se da težine u stijeni dosežu tadašnju šesticu. Povratak iz gornjeg dijela stijene bio bi težak, ako ne i nemoguć, a budući da stup završava tik pod Mont Blancom, dodatnu težinu davao mu je i »manjak« kisika na velikoj nadmorskoj visini.

U ljeto 1961. talijanski je trojac, koji su činili Walter Bonatti, Andrea Oggioni i Roberto Gallieni, odlučio svladati poznati stup. Na pristupu su susreli francuske alpiniste Pierrea Mazeauda, Pierrea Kohlmanna, Roberta Guillaumea i Antoinea Vieillea, s kojima su se udružili i zajedno nastavili pustolovinu po Freneyu. Brzo su napredovali prvenstvenim smjerom, ali ih je stotinu metara ispod vrha zahvatila oluja. Ubrzo su svi bili mokri do kože, a Kohlmannu, koji je bio gluh, otkazao je nakon udara groma slušni aparatić. Preživjeli su užasnu noć na polici u stijeni dok su oko njih udarali gromovi. Tijekom noći Kohlmanna je udario još jedan grom i izbezumljen je pao sa stijene. Zaustavio ga je Mazeaud, njegov veliki prijatelj. Poslije je opisivao da su se, iako ga Kohlmann više nije mogao čuti, gledali i razgovarali suzama. Još su uvijek svi bili živi, ali osjećali su da to neće dugo potrajati. Noću su urlikali od straha i skakali jedni po drugima u bezuspješnim pokušajima da se sklone od gromova. Iskre su im izlazile iz ruku i nogu, a preživjeli su poslije nalazili opekline po njihovim tijelima.

Nakon užasne noći jutro se činilo mirnim. Vjetar i gromovi su prestali, ali snijeg je stalno padao. Bili su sto metara od vrha i najjednostavnijim se činilo izaći iz stijene na vrh i odatle se vratiti u dolinu preko vrha Mont Blanca. Bilo ih je sedmero i spust užetom bio bi veoma spor i dugotrajan. Čekali su još dva dana da se vrijeme smiri. Upravo su im ta dva dana zapečatila sudbinu. Nisu znali da je cijela Francuska u zagrljaju iznimno jake oluje, već su bili uvjereni da je nevrijeme koje ih je zahvatilo uobičajena ljetna oluja.

Nakon ukupno tri noći na polici u stijeni bili su u tako lošem stanju da se nisu mogli popeti na vrh stijene. Sva im je oprema bila zaleđena, krv im je postala gusta, a tijela ukočena. Odlučili su se spustiti niza stijenu. Nekim su se čudom uspjeli spustiti u podnožje stijene iako im je nekoliko puta zapelo uže, no bili su u očajnom stanju. Petu su noć proveli u ledenjačkoj pukotini. Mazeaudu su se smrznule noge, a gluhom su Kohlmannu ruke bile crne od smrzotina. Bonatti mu je dao špirit da ga utrlja u smrznute šake, ali ga je izbezumljeni Kohlmann popio misleći da je to neko piće. Tu su noć pojeli posljednje komadiće hrane i popili posljednju šalicu čaja te potrošili gorivo za kuhalo.

Oko četiri ujutro nastavili su silaziti kroz pršić do pasa. Vodio ih je Bonatti, koji je odlično poznavao taj dio planine. Uz iscrpljenost, prijetila je stalna opasnost od pada niza strminu, mogućih lavina i pokrivenih ledenjačkih pukotina. Oko 9 sati Vieille se srušio mrtav od iscrpljenosti. Zamotali su tijelo u šator, osigurali ga klinom u stijeni i nastavili sa spašavanjem vlastitih života. Očekivali su spašavatelje, ali nikako nisu nailazili na njih. Odbacili su svu opremu osim nekoliko karabinera i komada užeta. Na tom se putu Guillaume izgubio u snježnoj oluji. Poslije nekoliko dana njegovo je tijelo pronađeno u ledenjačkoj pukotini. Na ključnom mjestu Oggioni nije mogao svladati 50 metara uspona po užetu. Već je bila ponoć kad je Bonatti zamolio Mazeauda da ostane s Oggionijem dok on ne ode po pomoć do planinarske kuće Gamba. Gluhi i izbezumljeni Kohlmann mislio je da ga žele ostaviti i krenuo je sam za Bonattijem.

Šestu noć zaredom bivakirali su u stojećem položaju, osigurani klinom za stijenu. Tu je noć umro Oggioni. U tri ujutro Bonnati i Gallieni stigli su u Gambu u potpunom mraku. Bonatti je po osjećaju našao spasonosno sklonište. Poludjeloga Kohlmanna ostavili su putem jer ga nisu mogli kontrolirati. U kući je bilo trideset spašavatelja koji su odmah krenuli po preostalu trojicu. Kohlmann je umro od iscrpljenosti. Spašavatelji su se vratili oko šest ujutro samo s Mazeaudom, koji je bio u izrazito lošem stanju.

Od sedmorice alpinista samo su se trojica vratila u dolinu. Četvorica su umrla od iscrpljenosti. Kada su pitali Mazeauda kako to da su umirali prema starosti, redom od najmlađega Vieillea, Mazeaud je kratko rekao: »Stariji su otporniji.« Bonatti je u svojoj knjizi zapisao: »Preživio sam, to je sve. Možda zato što više od ostalih nisam želio niti mogao dopustiti si da umrem.«

Na sve četiri sa sedamtisućnjaka

Britanski alpinisti Doug Scott i Chris Bonington izašli su 13. srpnja 1977. na vrh 7285 metara visokog Baintha Brakka (Karakorum). Njih su dvojica, s još četvoricom alpinista, mjesec dana radili na prvenstvenom usponu na taj vrh. Veselje je kratko trajalo – na silasku se Scott poskliznuo o led na stijeni prilikom spusta po užetu i udarivši o stijenu nakon kosog pada slomio obje noge iznad gležnjeva.

U tom su se trenutku nalazili 3000 metara iznad baznog logora. Preživjeli su noć u improviziranom bivku iznad 7000 metara bez hrane, tekućine, vreća za spavanje i pernatih jakni. Ujutro su nastavili spust po fiksnim užetima. Susreli su se s Moom Anthoineom i Cliveom Rowlandom. Svi su se zajedno uvukli u snježnu rupu, gdje ih je oluja zarobila sljedeća dva dana. Nakon toga nastavili su s povratkom u bazu, što je uključivalo dugu priječnicu prema zapadnom vrhu. Na usponima je ozlijeđenom Scottu trebalo šest sati da svlada stotinjak metara vukući se žimarima po fiksnim užetima. Nakon još jedne noći u snježnoj rupi nastavili su s priječenjem grebena. Scott je puzao osiguran užetima između dvojice prijatelja. Kasnije toga dana Bonington je prilikom absajla pao i polomio dva rebra. Te su se noći dokopali zaklona u šatorima. Oluja je ojačala i na tom ih mjestu zarobila dva dana. To je bila šesta noć nakon nesreće. Danima nisu jeli i pili, oprema je bila zaleđena, a nalazili su se na visini od 6500 metara.

Kad se oluja smirila nastavili su se spuštati po užetima. Iako Bonington nije mogao govoriti niti koristiti jednu ruku, spuštali su se prilično brzo i isti dan dosegli ledenjak. Mo Anthoine ubrzao je kako bi što prije stigao po pomoć, no bazni logor već je bio napušten. Ostali su sudionici ekspedicije otišli po pomoć uvjereni da za gornju četvoricu postoje mali, gotovo nikakvi izgledi da se sami spuste s planine. Scott je nastavio puzati osam kilometara po ledenjačkoj moreni sve do baznog logora. Oštar kamen razderao mu je četiri sloja odjeće na koljenima i ogulio kožu sve do kosti. Na kraju su, u sigurnosti baznog logora, Scott i Bonington čekali pet dana da stigne pomoć nosača koji će u sljedeća tri dana spustiti Scotta niz donji dio ledenjaka. Helikopter kojim su Scotta prevozili u bolnicu u Skardu srušio se pri slijetanju. Srećom, bez posljedica za Scotta. Bonington je morao čekati još pet dana u bazi da ga prenesu do bolnice.

Drama na silazu s Baintha Brakka pravi je primjer odlučnosti i timskog rada. I Scott i Bonington ubrzo su nastavili s alpinističkom karijerom, a prvi sljedeći uspon na Brakku, koji se smatra jednom od najteže dostupnih planina svijeta, ostvaren je tek 24 godine poslije.

Dodir praznine

Ono što je Joe Simpson doživio u Peruu postao je vjerojatno najpoznatiji slučaj samospašavanja, zahvaljujući njegovoj knjizi i poznatom, dobro napravljenom filmu »Touching the Void«. Simpson se s partnerom Simonom Yatesom 1985. prvenstvenim smjerom popeo na planinu Siula Grande. Pri silasku je pao i slomio nogu. Spust su nastavili tako da je Yates spuštao Simpsona gotovo tisuću metara užetom niza stijenu. Tijekom spuštanja zapeo je čvor u spravici za osiguravanje i Simpson je ostao bespomoćno visjeti u prevjesu. Zbog jakog vjetra nisu čuli jedan drugoga i nakon nekoliko sati beznadnog položaja Yates se odlučuje na očajnički potez – reže uže na kojemu visi Simpson. Sutradan se spušta na ledenjak, kamo je Simpson trebao sletjeti, no nije ga mogao naći. Uvjeren da mu je partner mrtav, nastavio je silazak do baznog logora.

Simpson je nakon pada od 50 metara upao u ledenjačku pukotinu. Preživio je pad, ali nije se mogao popeti iz pukotine. S ostatkom užeta spustio se još dublje u pukotinu, za što je poslije sam priznao da je bio samoubilački potez. Srećom, niže u pukotini naišao je na rampu po kojoj je ispuzao na ledenjak. Sljedeća tri i pol dana puzao je po ledenjaku bez vode i hrane. Na rubu snaga i poprilično izvan sebe, dovukao se do baznog logora u kojem su još uvijek bila dvojica prijatelja. Nećemo to podrobnije opisivati da vam ne pokvarimo vjerojatno najbolji alpinistički film koji je ikada snimljen.

Domaće pustolovine

Do posljednjeg sloja

Veljko Šušak i Kalman Žiha, dvojica hrvatskih alpinista, posjetili su 1982. Nepal u društvu s većom skupinom Hrvata. Namjeravali su proći treking oko Annapurne. Svoje su putovanje po Nepalu željeli upotpuniti usponom na šesttisućnjak Pisang Peak. U povratku s vrha navez je kliznuo niza strmu padinu. Šušak je podlegao ozljedama, a teško ozlijeđeni Žiha danima je puzao po zahtjevnom terenu bez hrane i vode. Dvadeset godina poslije napisao je knjigu o tom događaju. Naslov joj je »Do posljednjeg sloja – u bespuću Himalaje«; i danas se može nabaviti u knjižarama.

Nesreća na Medvedgradu

Neobična nesreća koja se dogodila na Medvedgradu 1892., dok je još bio ograđen izvornim zidovima, vjerojatno je bio prvi među rijetkim (meni poznatim) domaćim slučajevima samospašavanja. Priča je posebno zanimljiva i zato što je riječ o vjerojatno prvom zabilježenom alpinističkom treningu u povijesti hrvatskog planinarstva. Događaj je već opisan u ovom časopisu, ali nije naodmet podsjetiti se!

»Prošloga četvrtka poslije podne uspeo se je Andro Remich, bravarski pomoćnik, za sada bez posla, na medvedgradske razvaline, te je tom prigodom tako nesretno stao na jedan kamen na zidu, da se je srušio sa visine od kojih 15 metara i pri tom se teško ozlijedio. Od četvrtka poslije podne do subote o podne ležao je nevoljnik bez pomoći dok ga nije našla neka žena, te su ga tamošnji seljaci otpremili u bolnicu milosrdnih sestara, gdje mu je pružena prva pomoć i gdje se sada nalazi u njegi.

Remich je u četvrtak poslije podne pošao u Šestine, a odavle na Medvedgrad, da se odavle razgleda po okolici. Kad je došao na razvaline medvedgradske, uspeo se na zid sjeverne kule, koji je najviši. Tek što je bio na vrhu zida te htio da se okrene, odvali mu se ispod nogu kamen i on pade u dubinu, a za njim sva sila kamenja, koje ga je malo ne zasulo. Teško ranjen na glavi i po svem tijelu, izgubio je svijest i tako ostao sve do četvrtka u noći, kad je no došao k sebi, te se najprije oslobodio od kamenja, da se može naprijed proturati.

Položaj bio je strašan, od boli i slaboće nije se mogao ni micati ni vikati, te je tako ostao ležeći sve do jutra. Pošto je bio sav iscrpljen, nije mogao ni sada ustati na noge, nego je pokušao, da se dovuče do puta, ali to je išlo vrlo teško i sporo.

Nedaleko od njegova ležišta prolazili su doduše i ljudi, on je čuo njihov razgovor, ali njegovo je stenjanje bilo preslabo, da bi bilo doprlo do prolaznika. U najvećoj zdvojnosti, strahu i mukama, te čestoj besvjestici, proveo je onako cijeli petak, kad je počeo osjećati i glad i užasnu žeđu, koja ga je tim više mučila, jer je imao vrućicu. – Noću bilo je bolje, jer je hladovina na nj vrlo blagotvorno djelovala. Najbolje mu je bilo, kad je ležao u besvjestici, jer onda nije ćutio ni glada ni žeđe, ni straha, niti je mislio na smrt. U velikim mukama i bolima sproveo je sve do subote u jutro, kad je zamijetio, da ga već posve ostavljaju sile i da mu nema spasa. U to je napregnuo zadnju snagu, te se u jutro dovukao dosta blizu do puta koji ide ispod Medvedgrada, pa kad je već mislio, da je svemu kraj – došao je njegov spas, jedna stara žena, koja je čula njegovo stenjanje. Ona mu je najprije utišala žeđu, a onda pošla po seljake, koji su ga odnijeli do krčme, odakle ga je krčmar jedva živa dovezao u bolnicu milosrdnih sestara.

Ovdje su liječnici ustanovili, da je teško ranjen na glavi, da je prelomio lijevu ruku i zadobio po tijelu više ozljeda. Remich je rodom iz Brežaca, te je u zadnje vrijeme bio u poslu kod bravara Lenorta u Zagrebu. Sada ima 21 godinu. Vrlo je jak i žilav mladić.« (Naše planine, 1-2, 1966.)

Slomljenom nogom kroz Mosoraški smjer

Prije petnaestak godina dvojica su hrvatskih alpinista penjali su se Mosoraškim smjerom u Paklenici. Negdje prije ključnog rastežaja prerano su skrenuli desno i našli se u teškom i neosiguranom terenu. Prvi u navezu je pao. Nakon 10 metara slobodnog pada zaustavio se nogom o stijenu, no noga je puknula. Partner koji ga je osiguravao bio je dovoljno sabran da zaustavi pad, ali nedovoljno da penje smjer dalje kao prvi. Ozlijeđeni je ispenjao ostatak Mosoraškog smjera kao prvi u navezu i spustio se bez dodatne pomoći u Veliku Paklenicu. Kada je konačno skinuo penjačicu, noga mu je bila kao balon. Umjesto da ide izravno u bolnicu zadržao se još dva dana u Starigradu. Tješio se u poznatom kafiću u koji zalaze alpinisti. Kako nije imao štake, put od šatora prevaljivao je puzanjem, a kako je sam sebe podsjećao na psa, koji put bi i zalajao na prolaznike. Mogli bismo ga opisati kao upornog čovjeka tolerantnog na bol, s razvijenim smislom za humor.

…

 

Opisani slučajevi nisu jedini gdje su ljudi pobijedili sami sebe i dokazali da ljudsko tijelo i duh imaju neslutljive rezerve. Mogu zaključiti da je kombinacija psihofizičke spreme i dobrih odnosa među penjačkim partnerima bila dobitna kombinacija za uspješno samospašavanje. Iz iskustva znam koliko u teškoj situaciji znači samo iskren pogled ili gutljaj vode. Tko zna koliko bi bio konačni broj poginulih da nije bilo upornog Bonattija koji je po mnogima jedini mogao naći put u takvim uvjetima na planini koja divlja? Tko zna bi li se Scott i Bonington izvukli bez požrtvovne pomoći Moa i Rowlanda – sami su rekli da bi im šanse bile puno manje, ako ikakve. Kada se počnu događati nevolje, koji rijetko dolaze same, pravi i potpuni alpinist postaje sve jači i traži rješenja umjesto da očajava. Radi s onim što ima i planira unaprijed. Cilj postaje samo jedan – sigurno spustiti sebe i partnera u dolinu. To su vještine koje se ne uče na alpinističkim školama već dolaze sa životnim i penjačkim iskustvom. Nabrojao sam one slučajeve koji su me se najviše dojmili i kojih se često sjetim kao zanimljivih i poučnih priča. Kažu da pametan čovjek uči iz tuđih pogrešaka.

…

 

Moj silazak sa planine sa slomljenim skočnim zglobom trajao je tri sata. Nakon desetak sati vožnje do Zagreba, Rene me ostavio na hitnom prijemu u bolnici Sveti Duh. Stavili su mi gips koji sam nosio mjesec i pol dana. Tješio sam se da barem jačam ruke hodajući na štakama. Manje od četiri mjeseca kasnije penjao sam jedan zimski smjer na Jezerskom u Sloveniji s još uvijek pomalo ukočenom nogom. Sad razmišljam, kako je ono išlo sa učenjem na tuđim i svojim pogreškama i kako to da je lakše hodati tri sata sa slomljenom nogom nego shvatiti zašto idem gore?