Miroir d’Argentine ili, prevedeno na hrvatski jezik, Srebrno ogledalo, naziv je stijene u frankofonskom dijelu Švicarske, iznad Solalexa. Idilično mjestašce od samo nekoliko kuća okruženo je prekrasnim planinama, kilometarskim stijenama i vrhovima višim od 3000 metara. Stijena Miroir d’Argentine, koja se nalazi u njegovoj blizini, najpoznatije je obilježje tog mjesta.

Posljednja su tri dana bila za nas dvojicu prilično naporna. Popeli smo se smjerom Frendo spur u stijeni Aiguille du Midija, visokim 1200 metara, izdržali hladnu i lošu noć na Vallée Blancheu i drugi dan krenuli na Mont Blanc smjerom Tres Monts. Rene se popeo do vrha, a ja sam se zbog glavobolje okrenuo nakon tri sata uspona i sišao u Chamonix. Kasnije popodne susreli smo se i proslavili uspon toplim obrokom, hladnim pivom i dugim odmorom. Ujutro smo rano ustali, kratko doručkovali i ubrzo bili u prekrasnom mjestu La Buet, odakle počinje pristup do našega sljedećeg cilja – petstometarske stijene i smjera ocjene 6a.

Hrapav granit, čvrsta hvatišta i dobra upenjanost omogućili su nam da uspon i spust po užetu izvedemo za manje od tri sata. Ubrzo smo se ponovno vozili kombijem prekrasnim alpskim dolinama. Uska planinska cesta dovela nas je u Solalex.

Gledao sam mnogo fotografija našega Srebrnog ogledala na internetu pa sam ključne orijentire već znao napamet, ali pravu ljepotu i posebnost takve stijene doživio sam tek gledajući je uživo. Kao da je netko divovskim nožem za tortu odrezao jednu krišku planine. Netko dobar – jer ostavio nam je za uživanje najbolji sloj. Vapnenačka ploča viša od 400 i široka nekih 300 – 350 metara, sužava se pri dnu u šiljak, a na vrhu je zatvorena prevjesima koji uz mrvu mašte daju očaranom alpinistu jasnu sliku nekadašnjeg izgleda stijene. Razlomljena je s nekoliko velikih pukotina, kamina i polica, koji su glavni orijentiri u stijeni isprekidanoj beskrajnim tankim pukotinama što se sijeku pod gotovo pravim kutom. Upravo te pukotine, u koje ponegdje stane cijela penjačica, a ponegdje tek vršci prstiju, omogućavaju brzo i prekrasno penjanje.

Od brojnih smjerova u Ogledalu odlučili smo se za najpopularniji – La Directe. Sutradan, nakon jednosatnog pristupa, navezivali smo se na uže podno stijene. Trojica mjesnih penjača koje smo tamo zatekli pustila su nas ispred sebe. Kratko smo porazgovarali i usput, naravno, nahvalili Hrvatsku u stilu: lijep je taj vaš Miroir, ali trebate vidjeti Paklenicu!

Prvih 120 metara smjera ide kroz četiri rastežaja po strmom žlijebu i kaminu težine do stupnja V, koji je na nekim mjestima izlizan do sjaja. Popularna stijena i popularan smjer znaju to napraviti od nekoć hrapava vapnenca. To se često viđa baš u Paklenici. Zbog toga na ključnim mjestima nema trenja pod penjačicama, što nas katkad tjera na čudne pokrete. Sa sidrišta se smijem Reneu kako uglavljuje glavu u uskom kaminu da bi mogao osloboditi ruke, a nedugo potom smijem se samome sebi jer sam nesvjesno završio uglavljen cijelim tijelom u vodoravnom položaju u tom istom kaminu. Manje mi je bilo smiješno odglavljivati se iz tog položaja dok je ruksak viseći na zamki stalno zapinjao. Položaja koji troši snagu i koji bi se zasigurno dao elegantnije riješiti. Umjesto četiri rastežaja potegli smo puna dva od 60 metara i našli se na vrhu široke gredine koja se strmo uzdiže od podnožja stijene. Kratka priječnica po njoj i prijelaz preko blagog prevjesa doveli su nas konačno na veliku ploču i njezine pukotine.

Došavši napokon na svoj pravi cilj, suočili smo se s neočekivanim nedoumicama. Kuda ide smjer i zašto nagib ploče nije veći? Bez jasnih, karakterističnih orijentira u stijeni smjer smo mogli tražiti jedino po klinovima kojima je opremljen, ali je razmak među njima bio i po dvadeset metara, što je previše da bismo mogli uočiti gdje je sljedeći klin. Ploča se odozdo (kako to inače često izgleda) činila mnogo strmijom i očekivali smo malo atraktivnije penjanje. Na sidrištu smo zaključili kako ne mora uvijek biti teško da bi penjanje bilo lijepo i dogovorili se da ćemo jednostavno ići prema gore najljepšim pukotinama.

Rastežaje laganih ocjena brzo nižemo ispod sebe. Na sidrištima tek kratko razmijenimo dojmove, najčešće samo osmijehom. I Reneu i meni ovo je najneobičnija stijena koju smo ikada penjali. Cijeli rastežaji idu po kosoj pukotini širokoj oko pet centimetara, što bi bilo uobičajeno u granitu, ali u vapnenačkoj je stijeni fenomen. U takve pukotine gurnem samo vrh penjačice i okrenem nogu da se vibram uglavi, a rukama se samo pridržavam za ploču. Tako napredujem gotovo trčeći i većinom razmišljam kakve bi sve legende naš narod prenosio s koljena na koljeno da se kojim slučajem ovakva neobična stijena nalazi na Velebitu. Bijela ploča okružena golemim prevjesima… zasigurno bi se radilo o nekom otisku ruke ili stopala.

Ubrzo iznad prevjesa proviruje sunce i počinje pržiti, a i postaje sve teže tražiti smjer jer to znači gledati u sunce. Stijena je srećom stalno podjednake težine i penjanje najljepšim pukotinama opet se pokazuje najboljim izborom. Vršni je prevjes bogat hvatištima i bez mnogo muke izlazimo preko njega na greben. Brzo namatamo uže, pijemo posljednje gutljaje vode i dijelimo energetsku čokoladicu koju smo neotvorenu našli u smjeru. Kratko razgovaramo sa Švicarcima koje susrećemo te nastavljamo grebenom prema vrhu Haute Corde (2325 m), preko kojega se silazi u dolinu. S vrha nas alpski pašnjaci u sat vremena spuštaju u dolinu, gdje stotine krava zvoncima stvaraju jedinstvenu zvučnu kulisu. Nikad nisam čuo ništa slično. Pravi planinski koncert! Još smo se više oduševili kad smo usred livade naletjeli na vjenčanje mladog para, popraćeno sviranjem na alpskom rogu, kao u nekoj alpskoj bajci.

Puni dojmova spuštali smo se posljednje metre niz planinski potok prema kombiju u društvu dvaju mjesnih planinara i razgovarali s njima o okolnim planinama, a najviše o Ogledalu. Stao sam da popijem vode iz potoka i ocijenio je jako ukusnom. Jedan od mještana tiho reče: »Da, vjerojatno zbog svih onih krava koje obavljaju nuždu u nju.« Brzo sam nastavio hodati kao da ništa nije bilo i, ne bih li sačuvao dostojanstvo pred samim sobom, u mislima se vratio na veliku bijelu ploču i žute prevjese.

 

Hrvatski planinar, 2014, br. 5, str. 223