Uspomene na alpinistički logor u Savojskim Alpama i Tonija Rosu

U veljači 2010. Komisija za alpinizam HPS-a uputila je poziv za sudjelovanje na zimskom alpinističkom kampu u Chamonixu. Za mene i mog partnera Tonija Rosu ta je zima odlično počela. Već u prosincu penjali smo zaleđene slapove u austrijskoj dolini Maltatal. Bilo je to Tonijevo ledeno krštenje. Njega i Tomislava Kirinca iz AO PDS-a »Velebit« poveo sam u njihov prvi slap, razmjerno lagan, ali zbog dužine atraktivan. Bio je to petstometarski Stranerbach. Već je sutradan Toni vodio svoje prve četvorke u ledu! Bili smo pomalo mokri i promrzli, ali beskrajno sretni. Takvo je penjanje slapova.

Nekoliko tjedana poslije Toni, Hrvoje Jenei i ja zaputili smo se u Logarsku dolinu kako bismo ispenjali Vzhodnu smer u Maloj Rinki. Zbog lošeg smo vremena odustali i prespavali u autu bez vreća za spavanje, a sutradan penjali slap za slapom. Bilo je te zime još nekoliko lednopenjačkih dana koje smo Toni i ja proveli zajedno, a kad smo saznali za poziv Komisije za alpinizam, prijavili smo se za sudjelovanje u zimskom logoru u Chamonixu.

Za koji tjedan sjedili smo u kombiju i vozili se prema Chamonixu. Namjeravali smo otići u Vallèe Blanche, tamo postaviti šator i penjati smjerove u blizini. Uz minimum penjačke opreme, ogromne ruksake napunili smo hranom i gorivom za pet dana kuhanja i topljenja snijega, karimatima, debelim vrećama za spavanje i debelim vestonima te jednim malim šatorom. Turne skije koje će nam poslužiti za pristup smjerovima, pričvršćene za ruksake, činile su ih još većima. Gore, na Vallèe Blanche, temperatura je –25 °C. Hladnoća u kojoj ćemo provesti dane pomalo me zabrinjavala, ali i veselila kao novo iskustvo. Sve je to alpinizam!

U Chamonixu je ekipa otišla u hostel, a Toni i ja prespavali smo u kombiju. Ujutro, na parkiralištu, skuhali smo zobenu kašu s vodom i kakaom te smo nakon informiranja u Kući vodiča krenuli žičarom prema Aiguille du Midi. Odatle smo odskijali u Vallèe Blanche i popodne proveli u kopanju rupe za šator, gradnji snježnog zida koji će nas štititi od vjetra, topljenju snijega i kuhanju čaja. Prave zimske radosti!

Bilo je kasno popodne i prekasno da krenemo u smjer istoga dana. S mrakom i hladnoćom došla je i nezgodna spoznaja da je šator premalen za nas dvojicu i naše stvari, a ni kuhanje u njemu nije bilo moguće. Ležao sam u šatoru, pokušavao biti što više zatvoren u vreći i jednom rukom miješao špagete koji su se krčkali na kuhalu kraj šatora. Noć je prošla prilično loše i sporo. Jak vjetar tresao je šator, a termometar u šatoru nije »išao« iznad –20 °C. Nije bilo ni govora o izlasku iz šatora pa nas je mokrenje u bocu u poluležećem položaju dodatno namučilo.

Jutro nas je dočekalo tmurno i maglovito. Rekli smo da se jutro osjeća otprilike kao i mi. Vidljivost od 15 metara nije dopuštala penjanje pa smo se otišli prošetati okolicom i otkrili da je stara meteorološka stanica otključana, suprotno svim obavijestima koje smo dobili. No, taman što smo srušili šator i premjestili sve stvari u svoje novo sklonište, vrijeme se popravilo. Već je bilo kasno, ali ipak smo se uputili na greben Cosmique, u kombinirani smjer koji izlazi tik ispod vrha Aiguille du Midija.

Osrednje teškim smjerom popeli smo se razmjerno brzo i u sumrak stigli do vrata tunela koji vodi na drugu stranu brda. Slijedio je šok: vrata su zaključana! U hladnoj noći, pod svjetlom naglavnih svjetiljki, nastavili smo se penjati u nadi da to nisu prava vrata i da ćemo naići na ona koja tražimo, ali to se nije dogodilo. Nakon nekoliko noćnih rastežaja stajali smo na vrhu Midija. Mobitelom smo nazvali operatera lifta koji vozi na vrh, a on nas je uputio točno u tunel u kojem smo trebali završiti. Tvrdio je da vrata nisu zaključana i pretpostavio da su se zaledila. Izmolili smo malo vode, zahvalili se i za sat vremena bili u svojoj meteorološkoj stanici.

Tu smo noć lijepo spavali. Bili smo umorni, ali bilo je i nekoliko stupnjeva toplije. Valjda smo se pomalo i navikli na oštru, visinsku zimu. Drugi dan krenuli smo penjati Chere Couloir u Mont Blanc du Taculu. Kratak pristup odradili smo na skijama, a ispod smjera dočekao nas je špalir kao na šalteru u pošti. Mogli smo to i očekivati! Ipak, posrijedi je jedan od najpopularnijih smjerova na toj visoravni. Dok smo čekali svoj red netko je upitao: »A sta Hrvata?« Iza nas, također u redu za Chere, bila su dva Slovenca. Počeli smo razgovarati o svemu i svačemu, a najviše, naravno, o penjanju.

Iznad nas, lijevo od Chere, dizalo se strmo snježno polje okruženo stijenama. Znali smo da tuda vodi neki smjer, ali nismo mu znali težinu jer smo vodiče ostavili u meteorološkoj stanici da bi nam ruksaci bili što lakši. Brzo smo zbrojili svu opremu i zaključili da je dovoljna za silazak čak i ako nam pri kraju stijene postane preteško.

Premda smo raspolagali samo trima lednim vijcima, popeli smo sedam punih i prekrasnih rastežaja po strmom firnu isprekidanom ponekim metrom kombiniranog penjanja. Rekli smo u sebi da nismo penjači koji hrabrost nose u ruksaku! Na kraju teškog terena odlučili smo se za absajl niza smjer. Sidrišta za spust uredili su prijašnji penjači. Našim je Slovencima već na prvom absajlu pri izvlačenju zapelo uže. Budući da je već padala noć, a s njom i temperatura, pitali su mogu li nastaviti s nama koristeći se našom užadi. Naša termosica čaja bila je prazna već na vrhu smjera. Viseća sidrišta u ledu, temperatura od –28 °C i četiri penjača na dva užeta pošteno su odužila silaz. Dobro je bilo što sam u mraku naciljao absajl preko abalakova točno iznad naših skija koje smo ostavili u podnožju stijene i tako nam svima uštedio moguće noćno bauljanje po strmom ledu. Bacili smo se preko rubne pukotine i posljednjim snagama odskijali do stanice.

Kuhalo je šuštalo dugo u noć dok otopljenim snijegom nismo uspjeli nadoknaditi svu izgubljenu tekućinu. Zbog umora nismo mnogo razgovarali niti razmjenjivali dojmove. Hladnu meteorološku stanicu ispunilo je monotono hukanje vatre iz kuhala koje kao da je govorilo: »Strpljenja, sada će sve biti u redu, topli čaj dolazi!« Zvuk kuhala nerijetko je za alpinista jedan od ljepših zvukova. Naši novi prijatelji iz Slovenije odlučili su sutradan otići po svoje uže koje je ostalo u stijeni.

Ujutro nas je dočekalo neugodno iznenađenje: Toni nije osjećao prste na obje noge, a ja na lijevoj. Dug absajl, dugotrajno nepomično stajanje na jednoj nozi na uklesanom nožištu u ledu, viseća sidrišta i niska temperatura uzeli su svoj danak. Za nas je penjanje bilo završeno. Posudili smo užad Slovencima i odlučili pričekati da se vrate iz smjera, a zatim ćemo prema Chamonixu. Dan smo kratili skupim pivom u skloništu Cosmique. Pivo po cijeni od 7 € i spavanje po 40 € bilo je mnogo više od onoga na što smo navikli. Ipak, kad bi si neki siromašni penjač to uspio priuštiti, mogao bi se brzo oporaviti od penjanja na hladnoći i visini te drugi dan nastaviti bez poteškoća. U Chamonixu je debeo novčanik glavni dio opreme!

U međuvremenu se pojavila neka žena koja nas je potjerala iz meteorološke stanice i rekla da je tu zabranjeno spavanje. Uputila nas je na kućicu na vrhu stijene ispod doma Cosmique. Tijesna kućica bila je puna snijega (mjestimice žutog), a pristup do nje toliko eksponiran da smo se morali vezati.

Naši slovenski prijatelji vratili su se iz stijene kasno navečer. Rekli su da ih je načeo umor, a i da nadmorska visina radi svoje. Podijelili smo s njima ostatak hrane. Uzeli su hrane za dva dana, a ostali četiri. Bogatstvo je imati priliku dijeliti! Decilitar domaće travarice koji smo podijelili odlično je prijao nakon tjestenine s maslinovim uljem obitelji Roso, bijelim lukom i parmezanom! Mediteranska kuhinja u Francuskoj na 4000 metara. Ma tko to more platit?

Ujutro su momci krenuli skijama nizbrdo, a Toni i ja na žičaru prema Chamonixu. Putem smo smišljali što ćemo sve raditi u dolini. Planovi su uključivali uglavnom spavanje, kupanje i jelo. Prilično nas je umorilo tih nekoliko dana.

Tek što smo izašli iz žičare susreli smo se sa svojim suputnicima iz kombija. Davor iz Istre i Elvin iz Rijeke, naši vrhunski alpinisti i prijatelji, također su se upravo spustili s planine. Sjedili smo tako na klupici, samo u dugim gaćama, okruženi hrpom opreme, razmjenjivali dojmove, a nekoliko azijskih turistkinja pitalo je smiju li se slikati s nama. Smijali smo se i, naravno, dopustili im. Smijeh, prijatelji i zafrkancija, sve je to alpinizam! Onako u šali rekao sam Toniju: »E, sad da nam noge ne trnu, odmorili bismo se nekoliko dana i natrag gore!« Toni je gledao prema Mont Blancu i samo kimnuo glavom. Bio je srcem u planinama i s planinama u srcu.

 

Hrvatski planinar, 2014, br. 4, str. 183