U »Hrvatskom planinaru« od veljače pročitao sam putopis planinara-biciklista Nenada Rajića o njegovom usponu na Maglić. Uživajući u Nenadovom tekstu sjetio sam se da sam već čuo sličnu, prijeratnu priču koja se odvijala na Zelenoj glavi na Prenju. Planinar je pristupio Prenju biciklom s namjerom da se popne na Zelenu glavu. Uspinjući se prema vrhu, bezuspješno je tražio sigurno mjesto gdje bi sakrio bicikl i tako došao nadomak Zelene glave. Jednostavan i očito vrlo jak, s dobrim smislom za humor, rekao je sam sebi: »Eh, kad sam ga već dogurao dovle, sad ide sa mnom na vrh!« Planinar-biciklist bio je Zvonimir Tomić, danas urednik poznatoga bosansko-hercegovačkog internetskog portala »Zone-2000«.

Sličan je stil i motive na Magliću primijenio Nenad Rajić, a bicikl mu nije pravio društvo samo na Magliću, već i na brojnim drugim vrhovima. Osim za Nenada i Zvonimira, kod nas nisam čuo za druge ljubitelje takvih kombinacija, što i nije neobično jer nošenje teškog bicikla na ionako zahtjevne vrhove nije baš atraktivna disciplina. Zato i nije čudno što Zvonimir svojim usponom na Zelenu glavu nije pokrenuo novi trend. Ipak, bicikl bi se odavna mogao nazvati važnim dijelom opreme planinara ili alpinista na njihovim putovanjima.

U povijesti planinarstva i alpinizma često se susreće biciklizam. Katkad se jednostavno radilo o nužnom prijevoznom sredstvu, a katkad o načinu pristupa, o želji da se bude što više »fer« prema planini i prirodi. Pod neke od značajnijih smjerova prvi su penjači pristupili biciklima, a gotovo je svakom od njih bicikl poslužio – ako ni za što drugo – a ono barem za trening.

Stari majstori

Sjeverna stijena Matterhorna izazivala je kao jedan od »tri velika alpska problema« mnogo pozornosti među alpinistima. Mnoge su oči bile uprte u njegovu sjevernu stijenu i tražile prolaz, a prvi su u tome uspjeli tada mladi i nepoznati alpinisti braća Schmidt. Tri stotine kilometara, koliko ih je dijelilo od kuće do Matterhorna, proputovali su na biciklima. Nisu tada razmišljali o tome hoće li zbog toga njihov povijesni uspjeh jednog dana biti smatran još većim, već su jednostavno upotrijebili ono što su imali. Čežnja za vrhom bila je vodilja koja im je diktirala život. Pošto su ručno izradili opremu i smogli nekakvo konopljano uže, jednostavno su sjeli na bicikle i krenuli prema svom snu – jer to je bio jedini mogući način. Smjer braće Schmidt u sjevernoj stijeni Matterhorna i danas je san mnogih alpinista, a za većinu nedostižan. Nadam se da ću se na nj popeti jednog dana i na vrhu skinuti kapu Schmidtovima, ali gotovo je sigurno da pod stijenu neću doputovati biciklom.

Heckmair, autor prvog smjera u sjevernoj stijeni Eigera, također se često služio biciklom. Doduše, ne tada kad je uspio na Eigeru, ali upotrijebio ga je kada je krenuo okušati se u stijeni Grand Jorassesa. Tom su prilikom on i partner potegnuli biciklima više od 400 km. Za svoje pristupe biciklom inovativni Heck dizajnirao je i napravio prikolicu za bicikl. Na prikolicu su zavezali ruksake i tako prevozili opremu. Kad bi se prikolica, zvana »gig«, raspala, ruksaci bi zajedno s prikolicom završili na leđima penjača. Zbog sklonosti pustolovinama, često je »patio« njihov posao, pa je Heckmair velik dio života bio nezaposlen. Vjerojatno si je zato mogao priuštiti višemjesečni put biciklom u Maroko, kako bi posjetio Veliki Atlas. Uistinu velik pustolov!

Još jedan od velikana alpinizma – Cassin, izvlačio je iz staroga jednobrzinskog bicikla najviše što je bilo moguće. Prije no što je ispenjao Walkerov stup vlakom je stigao u Pré-Saint-Didier, odanle dopedalirao do Courmayeura, popeo se na prijevoj Col du Géant i prehodao pola ledenjaka Mer de Glace da bi došao do planinarskog doma pod stijenom Grand Jorassesa. Kako je sam rekao, nakon takvog pristupa bio je prilično dobro zagrijan za uspon.

Jedan od najvećih alpinista svoga doba, Hermann Buhl, koji je izveo jedini prvenstveni solistički uspon na osamtisućnjak, također je udaljenosti do željenih stijena svladavao biciklom. Godine 1952. dovezao se pod Piz Badile. Noć prije sudjelovao je u spašavanju jednog penjača i bio prilično neispavan. Opremljen sa svega nekoliko klinova i komadom užeta izveo je prvo solo ponavljanje Cassinovog smjera u sjevernoj stijeni. Na vrhu se susreo s talijanskim »Paucima« iz Leccea, s kojima je kratko proslavio uspon te se spustio otpenjavši sjeverni greben (ocjene IV+). Bez odmora je nastavio do bicikla i njime krenuo kući. Iznimni napori bili su previše i za žilavog Buhla pa je izmoren zaspao za guvernalom i skupa s biciklom završio u rijeci. Srećom, izvukao se s tek nekoliko modrica, a budućim naraštajima ostavio je jednu od poznatijih priča o upornosti, izdržljivosti i predanosti alpinizmu, koja se prepričava kako na predavanjima u alpinističkoj školi tako i na šanku u alpinističkim klubovima. Hvala mu!

Novi majstori

S godinama su planine, iako se nisu pomakle, postale sve bliže, to jest dostupnije alpinistima. Većina problema s kojima su se susretali Heckmair i Cassin danas brzo i lako rješava nekoliko novčanica. Alpinistički dućani puni su opreme, na internetu se lako pronađu podaci o svakoj planini, a za pristup stijeni dovoljno je sjesti u auto ili kupiti avionsku kartu. Za razliku od prijašnjih vremena, zaista se može reći da je alpinizam izgubio dimenziju pustolovine i neizvjesnosti, a priče o tome kako je danas svima sve na dlanu česte su među alpinistima. Jedan od rijetkih koji se nije zaustavio na pričama švedski je alpinist Göran Kropp, koji je naumio popeti se na vrh Everesta isključivo vlastitom snagom i bez dodatnoga kisika. U kolovozu 1995. natovario je svoj bicikl i prikolicu sa 120 kg opreme potrebne za uspon i krenuo iz Jönköpinga u Švedskoj prema Kathmanduu. U devet mjeseci i tijekom 13000 kilometara pedaliranja doživio je mnogo lijepih iskustava, ali i nekoliko prijetnji ubojstvom, te lomove na biciklu. Mnogi su taj pothvat već u početku proglasili besmislenim i pitali se kako će Kropp ostati dosljedan kad će podno Everesta biti ekspedicije čiju će opremu koristiti. Da bi to izbjegao, Kropp se dogovorio da mu ekspedicije pruže priliku za prvi uspon u sezoni. Stigavši u Kathmandu, natovario je na sebe 70 kg opreme u dva ruksaka i krenuo prema baznom logoru. Tjednima je neljudskom sporošću napredovao korak po korak prema bazi. Pri prvom pokušaju uspona okrenuo se 300 m prije vrha zbog loših snježnih uvjeta. Nakon tri tjedna odmora u bazi pokušao je opet i uspio stići na vrh bez fiksnih užeta i kisika iz boce. Po povratku u Kathmandu odmorio se mjesec dana i krenuo natrag prema Švedskoj. Na biciklu, sa svom opremom koju je donio sa sobom!

Maxime Turgeon, Kanađanin s prebivalištem u Chamonixu, također je žudio za starim danima alpinizma i inspiriran upravo Buhlovom pričom, iz Val Bregaglije krenuo biciklom na osamnaestodnevni 1300 kilometara dug put po Alpama. Kad nije biciklirao, penjao se i tako ispod pojasa ostavio sedam klasičnih smjerova dužine od 500 do 1000 metara. Svu potrebnu opremu vozio je sa sobom na biciklu, a najveća mu je dvojba bila treba li uzeti biciklističku ili penjačku kacigu. Na kraju se odlučio za biciklističku jer bi mu se tjeme užarilo pod penjačkom kacigom pri vožnji asfaltnim cestama. Minimalizam, izdržljivost, jednostavnost i teške odluke – zvuči kao pravi alpinizam!

Ovo su samo neki od primjera koji svjedoče o tome da bicikl može poslužiti kao važan dio alpinističke opreme. Bez obzira na to je li riječ o nužnosti, želji za čistijim pristupom ili samo dobrom štosu, uloga bicikla neminovno je svakoj toj priči dala posebno obilježje.

Biciklizam u hrvatskom alpinizmu i planinarstvu

Osim danas već uobičajenih obilazaka planina biciklom po makadamima i nezahtjevnim stazama, hrvatski su alpinisti ostvarili nekoliko zanimljivih putovanja biciklom koja su završila visokogorskim ili alpinističkim usponom, baš onako kako su to radili stari majstori prije više od pola stoljeća.

Zagrebački alpinist Neven Petrović imao je dvije takve pustolovine za koje znam. Da ne bih nešto pogrešno prenio, prepuštam riječ Nevenu.

»Odakle znaš da sam biciklom išao na Ortler? Da, bilo je to u ljeto 1990., negdje u doba prvih srpskih barikada u Krajini. Ideja nije bila moja, već Damira Lackovića (SO PDS »Velebit«), s kojim sam i išao. Zašto je baš htio tamo, trebalo bi pitati njega, ja se više ne sjećam. Išli smo vlakom do Jesenica, a odatle vozili pošteno natovarene MTB-ove preko Tarvisija u južnu Austriju do Lienza, gdje smo zašli iza Dolomita i ušli u Italiju te pičili za Bolzano. Koliko se sjećam, prvo noćenje bilo nam je na željezničkoj stanici u Hermagoru, drugo negdje između Bolzana i Merana, a treće u najnižoj kući (na nekih 2800 metara) iznad Soldena, podno Ortlera (ne sjećam joj se više imena). Odmah nakon te kratke noći, krenuli smo rano ujutro na Ortler i bez teškoća došli do vrha, te sišli u Solden oko 19 sati. Nakon toga imao sam strašan musklfiber, a mislim da ga je imao i Damir. A nakon toga čekao nas je uspon na Passo Stelvio, za koji mislim da je najviši cestovni prijevoj u Alpama (2800 m, samo malo niži od Triglava). Odatle smo se spustili u Bormio, gdje smo prespavali. Znam samo to da smo bez nekih većih teškoća obavili taj popriličan uspon, ali da smo jedva hodali čim smo sišli s bicikla (to je još bilo od onog hodanja na Ortler). Slijedio je spust prema Bresciji, gdje smo se htjeli ukrcati u vlak za Trst. No, nisu nas htjeli primiti na nj s biciklima pa smo po noći vozili do iduće stanice brzih vlakova kod Lago di Garda (sad se više ne sjećam imena grada, ali pogledat ću na mapi). Ni tamo nam nisu htjeli prodati karte za bicikle, no odlučili smo ući ilegalno, s druge strane vlaka, da nas željezničari ne vide, pa smo biciklima skinuli kotače i uvalili ih u onu prostoriju u vagonu gdje je bio umivaonik, a mi smo se smjestili u prvi kupe do nje. Kondukter nam je pregledao karte, no nakon nekog vremena skužio je i bicikle, te nam očitao bukvicu, ali nas nije istjerao s vlaka. Tako smo došli do Trsta, odatle se popeli u Divaču (s posjetom Lipici, gdje smo pogledali show s lipicancima), iz koje smo vlakom otišli za Zagreb.

To je sve u glavnim crtama. Ostale anegdote? Hm! U Rateču smo od naših carinika htjeli potvrde da smo bicikle (jer su bili prilično novi) imali prije izlaska iz Juge, ali nam ih nisu htjeli dati jer da smo ih sigurno kupili vani (ja, zapravo, nisam, već sam ga uzeo u Zagrebu preko oglasa). Drugih se stvari sada ne mogu sjetiti, ali možda je bilo još ponešto zgodno.

Ne znam znaš li za moju prvu turu biciklom u planine: na Grossglockner s Varaždincima 1984. Opet je to bila njihova ideja, a ja sam se priključio. Išli su Marek (Mario Rodeš), Sanja (sada Šeparović) i Dubravko Šincek, a tura je bila Varaždin – Graz – Celovec – Villach – Spittal – Heiligenblut – Glocknerhaus. Dubravko i ja došli smo na Glockner preko Meletzkigrata (UIAA II), a spustili se po normalki. Marek i Sanja otišli su na Johannisberg. Vratili smo se preko Lienza, Hermagora, Tarvisija i Kranjske Gore do Ljubljane, a odatle su oni pošli za Varaždin, a ja sâm za Zagreb.«

Vjerojatno najveći hrvatski biciklističko-alpinistički pothvat izveo je u kolovozu 1998. Danijel Šajatović iz nekad vrlo aktivnoga alpinističkog odsjeka PD-a »Glas Istre«. Danijel je u Puli sjeo na bicikl natovaren s četrdesetak kilograma opreme, počeo okretati pedale i krenuo prema Chamonixu. Nakon desetak dana bicikliranja SPD cipele zamijenio je gojzericama i popeo se na Mont Blanc. Nakon toga je ponovno sjeo na bicikl i odvezao se kući. Cijeli je put trajao 25 dana, a prevalio je nešto manje od 2000 kilometara. Skroman i samozatajan, Šajatović kaže da ga je inspirirao upravo Kroppov pothvat, čiji je intervju pročitao u slovenskom penjačkom (i danas nažalost ugašenom) časopisu »Grif«.

Za uživanje u dugačkim biciklističkim turama treba biti jako izdržljiv, voljeti pustolovinu i prirodu te biti pomalo sklon patnji, to jest nalaziti ljepotu u osjećaju umora. Sve te osobine nužne su i za bavljenje alpinizmom, pa i nije čudno da se katkad nadopunjuju.

Naporno je, sporo i dugotrajno, ali je zajamčeno vrhunsko iskustvo pustolovine kao nagrada za upornost. Da su bicikli obavezan dio alpinističke opreme dokazuju i brojni bicikli naslagani na ogradu ispred »Željezničara« na dan kad se tamo održava alpinistički sastanak. Dakle, mogli bismo reći da bazu imamo…

 

Hrvatski planinar, 2014, br. 3, str. 110