Većina naših penjačkih izleta na Dabarske kukove završi u jednoj gospićkoj pizzeriji iz koje puca vidik na Visočicu. Dok nam jagodice izgrebene od penjanja velebitskog vapnenca bride od vrućine i dok lakomo gutamo pizze razmjenjujući dojmove s izleta, pogled nam, kao zaljubljenicima u zimski alpinizam, redovno skreće prema Visočici. Pogotovo u proljeće, kada snijeg već okopni i kad se po sredini sjeverne stijene Visočice ističe zasniježeni kuloar ispod kojeg su dvije karakteristične čistine usred šume, nastale odronjavanjem lavina iz kuloara. Maštoviti planinari dali su i ime tom obliku u planini – Balerina.

Dugo sam mislio da je Balerina ispenjana prije devedesetih godina prošlog stoljeća budući da je u ratu to područje bilo zahvaćeno ratnim djelovanjima pa pristup do podnožja stijene nije siguran. Ni sada ne znam odakle mi taj podatak, ali znajući da je najatraktivniji smjer već ispenjan i da je riječ o minski sumnjivom području, nikada nisam previše razmišljao o usponu kroz sjevernu stijenu Visočice. Od pisanih tragova o usponima našao sam tek podatke o usponu po rebru na desnom rubu stijene koji su sedamdesetih na jednu Staru godinu ispenjali Aleraj i Starčević. Smjer su nazvali Starčevića greben. Jednom prilikom, nakon sastanka u PDS-u »Velebit«, Aleraj mi je ispripovijedao cijelu priču o usponu, velikom društvu na tada još čitavom Gojtanovom domu, novogodišnjoj proslavi i lošim zemlknedlama. Po tko zna koji put potvrdilo se da je on alpinistička enciklopedija s ugrađenim GPS-om.

Već kada sam zdravo za gotovo razmišljao o Balerini samo kao o lijepom motivu koji dodatno uljepšava ionako dobar obrok, dobio sam poruku od Renea. U mailu je bila fotografija sjeverne stijene Visočice i kratak tekst: »Ajmo ovo!« Ponovno sam se raspitao i pokazalo se da Balerina ipak još nije ispenjana i da osim Starčevića grebena nema ni jednog smjera u toj stijeni.

Nekoliko dana poslije hodali smo s teškim ruksacima punim opreme prema Visočici u društvu Danka Ferbera i Ive Kaštele. Ploče s upozorenjima o minama i razrušen Gojtanov dom podsjećali su nas na ratna zbivanja i otvarali pitanje kako sigurno pristupiti stijeni. Jedini je izbor bio spustiti se užetom niza smjer i onda ga popeti. Nevolja bi mogla nastati ako krivo procijenimo i smjer bude teži nego što mislimo, i ako se ne budemo mogli ni popeti niti spustiti jer od dna smjera nema sigurnog povratka.

Na vršnom grebenu Visočice, u gustoj magli, već smo bili zabili dva klina i bacili užad niz stijenu, kad je vjetar odjednom rastjerao maglu i kad smo shvatili da smo pogriješili smjer za dobrih pedesetak metara. Premjestili smo sidrište na pravo mjesto i prvi sam krenuo u spust. Škripanje snijega pod nogama i propadanje samo prednjih zuba dereza obećavali su dobre uvjete za penjanje. Padina nagiba 70° odjednom se prekida prevjesnim žlijebom kroz koji absajlam. Bit će se veselo penjati, kažem sam sebi.

Uskoro mi se pridružuje Rene i nakon još nekoliko absajla i malo otpenjavanja dolazimo na početak smjera. Neobično je i pomalo smiješno kada silaziš i odjednom kažeš: »Ok, recimo da je ovo početak smjera, ajmo sad gore!« Prvi dio smjera koji čini snijeg nagiba 50° i jedan strmiji skok ispenjali smo nenavezani po tvrdom škripavcu. Dereze su odlično držale u tvrdom »alpskom« ledu, a cepine smo zabijali tek dva-tri centimetra i tako brzo napredovali. Ispod prevjesnog žlijeba napravili smo sidrište na dva klina i počeli se osiguravati. Kratki prevjesni detalj riješio sam u nekoliko poteza i ubrzo penjao posljednje metre izlazne padine obrasle makijom na kojoj je vjetar od snijega napravio nešto nalik na zimsko cvijeće. Milijuni malih ledenih iglica uhvatili su se vrhova makije i zajedno stvorili takvu ljepotu kakvu samo u planini možemo naći. Nikad nisam vidio ništa slično. Iako gotovo na izlazu iz smjera, stao sam na minutu kako bih odmorio listove nogu i pokušao što bolje zapamtiti taj prizor zimskog cvijeća.

Na grebenu se ponovno sastajemo s Dankom i Ivom, a pridružuju nam se Jenny i Blaženka iz Gospića. Fotografiranje, malo suhog voća i toplog čaja, i punom brzinom do auta. Srušeni Gojtanov dom i ploče upozorenja kao da nas prizemljuju. Teško mi je povezati rat s ovako lijepom planinom.

Ispenjati prvenstveni zimski smjer u Hrvatskoj rijetkost je u ovo naše doba. Ono malo što postoji uglavnom je ispenjano prije nego što smo se Rene i ja rodili. Zaplesali smo prvi ples s Balerinom i osjećao sam se kao da smo ga ukrali starijim naraštajima alpinista. Izlet se završio, a gdje drugdje nego u pizzeriji s najljepšim vidikom u Gospiću, vidikom koji je taj dan dobio još jednu priču i postao mi još draži, premda sam mislio da to nije moguće.

Dobri uvjeti i mogućnost za još prvenstvenih uspona u sjevernoj stijeni odveli su nas na Visočicu i sljedeći vikend, uz veće društvo. Najatraktivniju smo Balerinu već ispenjali pa smo sada krenuli otpenjavati kuloar na istočnom kraju stijene. S podnožja stijene popeli smo se drugim kuloarom i tako još nekoliko puta. Jedan smjer u silazu, jedan u napredovanju. Taj smo dan ispenjali sedam smjerova i varijanti. Čvrsta podloga omogućila je brzo penjanje i nigdje se nismo trebali osiguravati užetom.

Orijentacija stijene i čuvena bura gotovo jamče dobre uvjete za zimski alpinizam na Visočici. Tako nam je Visočica, koju su hrvatski alpinisti toliko godina zanemarivali, 2013. podarila osam novih zimskih smjerova u nepunih tjedan dana i ostavila mogućnost za još barem toliko smjerova. Iako nije atraktivna kao neke alpske stijene, ima svojih draži. Ipak, riječ je o našem, veličanstvenom Velebitu, a kad alpinist izađe iz sjeverne stijene Visočice, prvo što ugleda je more. A izlet potom završi na poznatom mjestu u Gospiću.

 

Hrvatski planinar, 2014, br. 2, str. 56