Adam’s Peak, Adam’s Mount, Tamil Sivanolipatha Malai, Šri Pada i Planina leptira – sve su to nazivi za istu planinu. Visoka je 2243 metra, a strmo se izdiže iz središnjeg dijela Šri Lanke. Iako nije najviši, već četvrti po visini vrh te zemlje, sigurno je najposjećenija planina na tom prekrasnom otoku.

Vrh planine mala je zaravan površine 22 × 8 metara. Na njoj se nalazi reljef u kamenu za koji se vjeruje da je otisak stopala. Hindusi vjeruju da je to otisak stopala Šive, muslimani i kršćani vjeruju da se radi o tragu Adama, koji se ovdje našao kad je izbačen iz raja, a budisti su uvjereni da je trag napravio sam Buda. Naravno, svađe oko toga nema. Svatko dolazi u miru slaviti svoju vjeru i klanjati se svome bogu ili bogovima. Tko god da je ostavio otisak, imao je velikih nevolja s nalaženjem gojzerica jer je štovani otisak dugačak 158, a širok 76 cm.

Početkom 2013. Jelena i ja posjetili smo Šri Lanku. Kako smo namjeravali putovati javnim prijevozom i sve stvari nositi sa sobom u ruksacima, penjačku opremu nisam mogao ponijeti, a u ruksak je, osim nešto rezervne odjeće, od planinarske opreme stalo samo kuhalo, karimat i dvije tanke vreće za spavanje. Uz tenisice, više od toga nije ni potrebno za uspon i noćenje na Šri Padi, markantnoj planini i utočištu vjernika svih vjera.

Nakon nekoliko dana lutanja po Šri Lanki našli smo se s prijateljem Kristijanom, velebitašem i iskusnim putnikom koji barem polovicu svake godine provede u Aziji. Za koji dan vozili smo se u pretrpanom autobusu uskim i blatnjavim cesticama po rubu strmih litica. Kristijan i ja stajali smo satima, a Jeleni smo nekako našli mjesto za sjedenje. Možda joj i nije bilo lakše nego nama jer je u krilu držala tri velika ruksaka.

Iskrcali smo se na posljednjoj stanici, u gradiću Hattonu na 1200 metara. Odatle kreće staza Nallathanni, koja vodi prema našem cilju. Nallathanni je najčešći odabir hodočasnika jer je ta polazišna točka viša nego u ostalih pristupa. Ipak, to ne znači da je uspon lagan: tisuću metara visinske razlike prelazi se u pet kilometara hoda, uglavnom po stubama. Planiramo se spustiti drugom stazom na drugi kraj planine pa moramo čitavo vrijeme nositi teške ruksake.

Strmi pristupi na vrh uređeni su zbog brojnih hodočasnika kao golema stubišta. Nebrojene stube različitih veličina i uporno koračanje dovode na vrh kolone hodočasnika. Vlažan zrak lijepi odjeću na tijelo, a znoj se slijeva niz nogavice i leđa dok pokušavam uhvatiti barem neki ritam i ujednačenost koraka. Svaka je stuba različite širine i visine i gotovo svaka zahtijeva pozornost. Na nekim je mjestima stubište toliko strmo da se čovjek poželi vezati za rukohvat kao na kakvoj ferati. Svako malo prolazimo kraj hinduističkog ili budističkog hrama, a na povremenim zaravnima redovno se nalaze zalogajnice u kojima se nude piće, hrana, suveniri, ayurvedski pripravci, vunene kape i plastične igračke.

Kao i ostatak čarobnog otoka, sveta planina vibrira životom kao kakav mravinjak, ali ipak u tišini. Nema dernjave i buke, tek tu i tamo čujemo tihu pjesmu mladih mještana kad ih prestižemo po strmim stubama. Dok oni nose vunene kape i duge rukave, mi se preznojavamo od vlage i samo me poštovanje prema hodočasnicima sprječava da skinem i posljednju majicu sa sebe. Djeca nam se osmjehuju i stalno ispituju je li nam ovo prvi put da idemo na Šri Padu. Nude nas kockicama šećera – za energiju, kažu. Planinom dominiraju dobra volja te poštovanje prema bogu, ljudima i planini.

Posljednjih sat vremena uspona stube su sve strmije i onima koji se boje visine zasigurno neće biti ugodno pogledati unazad jer je nagib oko 50 stupnjeva. Zrak je sve hladniji i planinski vjetar sve više raspuhuje vlagu koja nas je mučila u prvim satima uspona. Pomalo i mi navlačimo marame na glave i tanke majice dugih rukava. Flis bi dobro došao, kažem sam sebi, ali što bismo s njim ostalih dvadeset dana puta? Na vrh stajemo pošteno umorni pa se umjesto oduševljenja u nama počela javljati zabrinutost – gdje ćemo spavati? Hram na vrhu izbušen je brojnim hodnicima po kojima se jedva hoda od ljudi koji sjede ili čuče pokušavajući naći san. U Francuskoj sam prije uspona katkad spavao u toaletima uza stanice žičara, no toaleti na Šri Padi nisu mjesta na kojima bi se bilo tko zadržavao duže no što je neophodno, a i da jesu uredniji, u njih stalno netko ulazi. Vani je nemoguće naći zavjetrinu i dok Jelena i ja skakućemo smrzavajući se, Kristijan uživa u tankoj pernatoj jakni i bezbrižno čeka da legne u debelu pernatu vreću. Nosi je sa sobom već mjesecima, kroz Kinu, Burmu i Šri Lanku, pošto je prošao Everest trek u Nepalu.

Spas smo pronašli u uskoj rupi gdje je jedva bilo mjesta za oboje. Jelena je legla na karimat, a ja sam pod leđa stavio ručnik za plažu i ruksak. Pokriveni vrećama za spavanje, plahtom koju smo nosili za hotele i šuškavcima, čekali smo jutro koje je sporo dolazilo, dok je vjetar puhao kroz sve slojeve pokrivača i odjeće. Tek što sam malo zaspao, probudila me turistkinja koja je pokušala smjestiti nogu između mene i Jelene, a uspjela mi je stati na lice jer, eto, uskoro će izlazak sunca, a rekli su joj da je upravo s toga mjesta najbolji vidik.

Mir koji Šri Pada budi u čovjeku počeo me napuštati, dok se nisam sjetio da se sve događa s razlogom. Zahvalio sam se nestrpljivoj Australki što nas je probudila jer da me nije nagazila prespavali bismo izlazak sunca koji je, kažu, najljepši na Šri Lanki. Neispavani i promrzli čekali smo taj izlazak da ga poslikamo i da se sjurimo nekamo u niže dijelove planine, u zavjetrinu.

Kad je sunce konačno provirilo na horizontu utišao se žamor hodočasnika i turista; zamijenilo ga je škljocanje fotoaparata i poneki uzdah oduševljenja. Redovnici su dijelili hodočasnicima jako zašećerenu, toplu kašu od riže i leće na malim papirnatim tanjurima. Nama je neobičan obrok vratio nešto snage, a i sunce nas je pomalo počelo grijati. Vidik s vrha prekrasan je u bistro jutro dok još nema sumaglice, ali jak vjetar, hladnoća i pomisao na spust od 2200 metara visinske razlike potjerali su nas nizbrdo. Čim smo se sklonili s vjetra izvadili smo kuhalo i kuhali čaj. Kad sam već sve to nosio gore na planinu, šteta bi bilo ne iskoristiti.

Prema slikama s interneta, silazak drugom stazom trebao je biti duga hodnja dobro utabanim stazama kroz prašume, sa zanimljivim mostovima preko planinskih potoka. U stvarnosti bi se taj pristup vrhu jednostavno mogao opisati kao 12.000 stuba u 2200 metara spusta. Zidane, građene ili uklesane u živu stijenu, i beskrajne… Nikad neću zaboraviti to beskrajno spuštanje po nejednakim stubama, od kojih je svaka stota označena brojem. Ni danas nisam siguran pomažu li ti brojevi ili odmažu. Slike koje smo vidjeli na internetu sve su odreda bile s dionice staze ne duže od petnaest minuta. Negdje na osamtisućitoj stubi počeli smo sve troje šepati. Odavno načeta koljena počela su plaćati danak tisućama stuba. Tješila su nas česta odmorišta, gdje su služili kokosove orahe pune bijelog »mesa« i odlične tekućine za rehidraciju.

U »civilizaciju« smo stigli šepajući kao posljednji preživjeli iz neke bitke. Zaključili smo da bi svaki planinar i hodočasnik trebao posjetiti vrh Šri Pade, ali – samo jednom!

 

Hrvatski planinar 2013, br. 11, str. 477