»Svaka velika stijena ima svoj veliki klasični smjer. Obično su to iznimni usponi opisani brojnim superlativima i s povijesnim značajem. Tako Špik ima svoj Direktni, Travnik Pehar, a u Steni je ugled najpoznatijeg i najpoželjnijeg smjera dobio Čopov steber.«

 Tako Tine Mihelič, poznati slovenski alpinist i autor brojnih vodiča, počinje opis Čopovog stebra u vodiču »Slovenske stene«. Budući da sam godinama sanjao o penjanju legendarnog smjera, Miheličev opis i skicu znao sam napamet, a pri svakom posjetu Vratima pogled mi je uvijek bio usmjeren prema poznatom stupu u triglavskoj stijeni.

S vremenom i skupljenim iskustvom došao je i taj dan – dan kada ću vidjeti čuveni Steber izbliza i okušati se u njemu.

Zbog kasnog smo polaska stigli smo u dolinu Vrata tek u 23 sata. Pod naglavnim svjetiljkama trpali smo u sebe kasnu večeru i istovremeno slagali opremu koju ćemo nositi u smjer. Ubrzo smo otkrili prvi problem: Rene je zaboravio kladivo. Imamo samo jedno, a to znači da zabijene klinove ostavljamo jer drugi penjač nema kladivo da ih izbije, a klinova imamo pet. Loša vijest kada te čeka kilometar stijene i najpoznatiji smjer u Sloveniji.

Premda se još nismo maknuli od auta, već se osjeća mir koji donosi planina. Ti posljednji trenutci prije spavanja uvijek su poseban doživljaj u dolini Vrata. Prije nekoliko sati bili smo u vrućem i užurbanom gradu, a sada udišemo svjež zrak u potpunoj tišini i gledamo snježna polja u triglavskoj stijeni, obasjana mjesečinom. Osjećam kako mi se tijelo i glava pune dobro poznatim, ali neobjašnjivim mirom po koji se uvijek vraćam u brda. Opuštanje remeti samo pomisao da nas čeka jako kratak san.

Ubrzo u istom vidiku uživamo iz vreća za spavanje i tonemo u san. Budi nas jaka grmljavina i za nekoliko minuta pljusak nas tjera s parkirališta. Karimate smo na brzinu gurnuli ispod auta i raspoređujemo se po unutrašnjosti. Roman i Rene na prednjim su sjedalima, a meni otraga društvo pravi golema Romanova frigo-torba.

U zagušljivom i vlažnom autu ne uspijevam odspavati ni minutu pa odgađamo polazak za sat vremena. Znao sam da ću zijevati na sidrištima i da će mi se spavati. To je loše jer se danak plaća slabijom usredotočenošću. Kao da smjer sam po sebi nije dovoljno težak, još moram i glavinjati!

Nakon gotovo dva sata poznatog pristupa uspinjemo se prvim skokovima Skalaškog smjera, kojim ćemo nakon 600 metara doći do našega pravog cilja – Čopa! Lagan teren ocjene do III penjemo nenavezani, a kršljiva stijena zahtijeva veliku pozornost. Malo šoder, malo trava – tipična »trojka« u Julijskim Alpama. Navezujemo se na sidrištu ispod prvog rastežaja ocjene IV+. Strma stijena i mali oprimci. Konačno konkretno penjanje! Na sljedećem sidrištu susrećem prijatelja Domena, kojeg sam prije tri godine upoznao u stijeni Mont Blanc du Tacula. Kratko razgovaramo dok osiguravam Renea koji penje sljedeći rastežaj, ocjene V. Imam stotinu pitanja za Domena, ali nisko smo u stijeni i nije mjesto za razgovor. Naše je uže dugačko 75 m pa u tri rastežaja prelazimo teškoće Skalaške i stižemo na sidrište gdje ćemo po laganom terenu nastaviti nenavezani.

Taman počinjem razvezivati čvor na pojasu kad se niotkuda začuje užasno jaka i grozna buka. Kratko smo se pogledali i prije nego što smo uspjeli jedan drugog pitati što je to, naše zbunjene poglede omeo je prvi udarac kamena iz kamene lavine. Stisnuli smo se uza stijenu, a kiša kamenja veličine jajeta padala je po nama. Pokušavali smo se cijeli sakriti pod malene kacige i čekali da nas pogodi nešto veliko. Nakon nekoliko predugačkih sekundi stanje se smirilo. Jedine posljedice bile su jedan razrezani prst i pomalo drhtav glas. Rekao sam samo: »Ajmo se izgubiti odavde.« Krenuli smo u lakši teren prema Gorenjskom turncu.

Gorenjski turnc jedan je od glavnih orijentira u triglavskoj stijeni. Ugodna zaravan odlično je mjesto za predah, ali i mjesto na kojem se treba odlučiti hoćemo li krenuti u Čopov steber ili izaći preko Gorenjskog smjera, koji je mnogo lakši i jednostavniji. Činjenica da imamo samo jedno kladivo i da smo proteklu noć spavali ukupno pola sata nije nas pokolebala.

Skupljajući podatke o Čopovom stebru, nekoliko sam puta dugo gledao u sliku priječnice koja vodi u njegovo podnožje. Po dugačkoj priječnici kroz amfiteatar prolaz pružaju nagnute police pokrivene sipkim kamenjem. One na suprotnoj strani izgledale su posebno opasno; uske, nagnute, s naslaganim sitnim kamenjem koje neopreznom alpinistu jamči pad. Koliko su mi se po glavi motale glavne težine Čopa koje nas čekaju govori činjenica da zloglasnu priječnicu nisam ni osjetio, a 75 metara užeta omogućilo nam je da je prijeđemo u jednom rastežaju. Dalje penjemo po četvorkama do karakteristične blatnjave udubine od koje imamo još jedan kratak rastežaj po neobično kršljivoj stijeni koja svako malo ipak ponudi čvrsto hvatište. Na malom sidrištu nema mjesta za dvojicu i dok ja stojim Rene visi na klinovima i preuzima opremu, a ispod njega je dubina od 800 metara. To su ta čuvena sidrišta u Čopovom stebru. Pri vrhu kilometarske stijene pruža se vidik točno na mjesto na kojem smo ušli u smjer.

Prevjes iznad nas početak je pravih težina. Dva prevjesna rastežaja puna klinova ključ su Čopovog stebra. Prvi rastežaj prelazi Rene. Uspješno se bori s prevjesnom i kršljivom stijenom, ali ne pomišlja na slobodno penjanje i koristi klinove za napredovanje. Ubrzo smo opet zajedno na sidrištu, gdje mi kaže da je dobra vijest što iz mog rastežaja raste cvijeće. Cvjetni prevjes zadao mi je mnogo briga. Kad sam prelazio iz stremena u slobodno penjanje izgubio sam snagu i doživio kratak pad koji ne bi bio ništa posebno da se klin nije napola izvukao. Visjeti na pola zabijenoga klina nikad nije zabavno pa sam brzo skupio snagu za nastavak.

U sljedećih nekoliko rastežaja nalazim se u Čopovoj priječnici. Mokra i izlizana stijena, zatvorena prevjesom ocjene VI– osigurana je klinovima koji vire iz blatnjavih pukotina. Srećom, nije dugačka i brzo sam pod »stolom na koji je prava umjetnost popeti se« – kako kaže Mihelič u svom opisu. Mala polica pola metra iznad zatvorena je glatkim trbušastim prevjesom, a ispod nje je vertikalna i glatka stijena bez stopinki. Ništa za ruke, ništa za noge! Jedino što mi pada na pamet jest da potrbuške pužem po polici ispod prevjesa dok ne dobijem priliku uspraviti se. Teško da bi se to moglo nazvati estetskim penjanjem. Ukopčam se u klinove s osmijehom jer ovo je kraj težinama. Još dvadesetak metara petice i opet nenavezani penjemo po vršnom dijelu Gorenjskog smjera do ruba stijene.

Dogovoren kratak odmor pretvara se u 45 minuta ležanja na travi. Pošteno smo umorni, a čekaju nas još barem tri sata spuštanja Bambergovim putom. Alpinisti su zaista na vrhu tek na pola puta. Ta tri sata čine se kao još jedan smjer. Dobra je okolnost to što više nema zabrinutosti i nepoznanica kao na pristupu, samo bol u stopalima, od penjačica, i sladak osjećaj da je petnaestogodišnji san dosanjan. Nekako je lakše hodati sa Čopovim stebrom ispod pojasa!

 

Hrvatski planinar, 2013, br. 10, str. 420