Nakon takozvana »Tri alpska problema« greben Peuterey mogli bismo nazvati jednom od najvećih alpinističkih tura. U penjačkom smislu najveći greben Europe počinje u selu iznad Courmayera i završava – a gdje drugdje nego na Mont Blancu. Već sama visinska razlika od 4500 metara upućuje na to da se radi o velikom i kompleksnom penjanju. Dodamo li tome detalje u stijeni težine VI, osigurane tek ponekim klinom, stvar počinje mirisati na ozbiljnu pustolovinu.

Smjer Peuterey Integral zapravo je kombinacija triju smjerova. Uspon obično traje tri dana, a tek nedavno izvedeno je prvo ponavljanje kraće od 24 sata. Počinje Južnim grebenom Aiguille Noire de Peutereya (Aiguille Noire, franc. crna igla ili šiljak; čitaj: egij noar), koji je tehnički najteži jer se radi o penjanju 1200 visinskih metara prekrasnoga izloženoga grebena, uglavnom ocjene III–IV, s brojnim detaljima težine V i VI u gornjem dijelu stijene. S vrha Noirea treba se spustiti pomoću užadi 400 m da bi se nastavilo prema Aiguille Blancheu (4112 m), odakle se smjer nastavlja grebenom prema vrhu Mont Blanca. Alpinisti su na vrhu tek na pola svoga puta jer ih očekuje silazak od još dan i pol do Chamonixa i povratak autobusom do automobila u Courmayeru.

Kao ljubitelj pustolovina, napose planinskih grebena, dugo sam maštao o pokušaju penjanja na Aiguille Noire de Peuterey. Početkom prošle godine počeo sam sve češće penjati s Reneom. Nije mi trebalo dugo da ga nagovorim. Napravili smo nekoliko lijepih i zahtjevnih tura, na kojima smo zaključili da smo dovoljno spremni pokušati. Najavili su pet dana lijepog vremena, a to je bilo sve što nam je trebalo. Počeli smo slagati opremu i vagati ruksake. Zbog kombiniranog terena, na leđima smo morali nositi opremu za bivakiranje, hranu za pet dana, vodu za prvi dan, dok ne dođemo do snijega, dodatnu odjeću, dereze, cepine, opremu za osiguravanje u stijeni, snijegu i ledu te pribor za prvu pomoć. Nikad još nisam bio zabrinutiji prije uspona. Kako ću penjati šestice s ruksakom od 15 kilograma?

Koji dan poslije vozili smo se prema Courmayeru. Izmjenjivali smo se za upravljačem: dok je jedan vozio, drugi je spavao, čuvajući snagu. Nakon deset sati vožnje uspinjali smo se strmim klinčanim putom prema skloništu Borelli. Malo iznad skloništa, bliže ulazu u stijenu, zalegli smo na travnatu zaravan ograđenu pola metra visokim suhozidom. Oko nas žuborili su brojni planinski potočići nastali otapanjem snijega. Pomalo smo se smjestili u tanke vreće za spavanje. Razmišljao sam o tome kada ćemo sljedeći put čuti žuborenje vode i utonuo u san.

Probudili smo se prije zore. Iznad nas su na siparu već svijetlile čeone svjetiljke alpinista s istim ciljem. Namjerno smo krenuli kasnije, da u mraku previše ne lutamo stijenom. Za sat vremena ušli smo u svoj smjer. Iako je još bio mrak, uspijevali smo se orijentirati. Pod svjetlom naglavnih svjetiljki penjali smo bez užeta, neosigurani, ali bitno brži. Bio sam presretan što sam u najvećem i najimpresivnijem grebenu Europe. Mi, mali ljudi, u stijeni tisuću puta većoj od nas, pokret po pokret, hvatište po hvatište, napredujemo prema vrhu… vrhu planine, ali i nekom unutarnjem vrhu koji cijelo vrijeme tražimo u sebi.

Ubrzo se mimoilazimo s Britancima, koji su odustali. Kažu da su neupenjani i da im je to prvi smjer koji penju zajedno. Zaključili su da su zagrizli više nego što mogu prožvakati. U kratkom razgovoru, viseći na užetima, jedan mi daje litru vode. Kaže da će nam trebati. Jedni drugima poželimo sreću i svatko nastavlja svojim putom.

Rene i ja penjemo rastežaj po rastežaj. Na laganijem terenu penjemo usporedno, vezani užetom, bez sidrišta, ali s međuosiguranjima, pa su neki rastežaji dugački i preko stotinu metara. Ubrzo nas oblijeće helikopter. Postavljamo ruke u obliku slova N, kako bismo dali do znanja da ne traže nas. Poslije smo doznali da je navez iznad nas zvao pomoć zbog nedostatka vode.

Koliko god da smo se trudili penjati brzo, teški ruksaci i jako sunce učinili su da smo pretkraj dana bili tek na pola grebena, to jest na polovici onoga što smo planirali za cijeli dan. Pomalo zabrinuti, šutke smo penjali posljednje rastežaje toga dana tražeći mjesto za bivak. Između dva stupa grebena našli smo svaki svoju policu. Doduše, obje su bile nagnute pa se nije moglo ni govoriti o razvezivanju. Razmaknuti nekoliko metara, u vrećama za spavanje i vezani na sidrište, gledali smo svjetla Courmayera pod nogama i razmišljali kako nam je gotovo sva hrana dehidrirana, a vode imamo mnogo manje nego što bismo htjeli. Zaspali smo pomalo gladni i žedni, ali čudno sretni, valjda zato što smo znali da možemo sve izdržati.

Nakon kratke noći i doručka, koji se sastojao od par lizova vode, komadića mrkve i poneke suhe višnje, krenuli smo dalje. Onako ukočen i promrzao, jedva sam čekao da uđem u stijenu i ugrijem tijelo i prste. Već smo uigrani i mnogo brži, navikli smo se na granit, a nakon buđenja bacili smo beskorisnu hranu u prahu pa su nam i ruksaci nešto lakši, ali tu, u gornjem dijelu stijene, čekaju nas najteži dijelovi. Viseća sidrišta, penjanje »petica« i »šestica«, osiguranih tek ponekim klinom. Nekako prolazimo i te najteže dijelove stijene. Odjednom opet helikopter i ponovo akcija spašavanja. Poslije doznajemo da je netko iz naveza iza nas bio pogođen kamenom, zbog čega su zvali pomoć. Pri vrhu nas dočekuje veliko razočaranje. Snijega – na koji smo računali i koji nam je topljenjem trebao osigurati toliko potrebnu vodu – nema! Sunce koje nas prži već dva dana otopilo ga je i nestao je u pukotinama granitnih blokova.

Unatoč nedostatku vode, na vrhu Noirea uživamo u vidiku na okolicu. Prekrasna, ali surova brda. Kilometarske stijene, ledenjaci izbrazdani pukotinama, oštri vrhovi i zvuk lomljave ledenjaka. Pogledavši prema Mont Blancu zaključili smo da nam do prvog snijega treba barem dan ili dan i pol penjanja. Misao koja nas je pratila od sinoć sada postaje odluka. Odustajemo od Peuterey Integrala i silazimo zloglasnim spustom po istočnom grebenu Noirea. Srećom, imamo opis i skicu toga kompleksnog, opasnog i jako dugačkog silaza.

Nakon dobrog odmora na vrhu, oko 18 sati krećemo nizbrdo. Očekivali smo da ćemo teži dio silaza proći po danu i u sumrak se naći na nečemu što se odozgo činilo jednostavnijim dijelom silaza. Onuda bismo se mogli spustiti i po mraku te najkasnije oko 1 do 2 ujutro biti na snježištu pod stijenom i konačno utažiti žeđ. Krenuli smo niz kršljiv, ali lagan teren. Ubrzo smo neosigurani otpenjavali stijenu ocjene III–IV, priječili po neugodno eksponiranim i šodrastim policama, da bismo tu i tamo naletjeli na neki absajl u nepoznato. Opis koji smo imali bio je tek povremeno od pomoći. Kako uopće smjestiti toliko stijene u nekoliko rečenica? Reneov je visinomjer tek katkad pružao utjehu da smo na dobrom mjestu, kad bismo svoj položaj usporedili s visinama iz opisa. Istočni je greben sve više i više pokazivao zube, a mi smo zbog umora i težine terena bili sve sporiji. Nakon još jednoga kosog i teškog spusta po užetu dolazimo do lijepe ravne police. Prilično smo izmučeni i zaključujemo da ćemo ovdje provesti još jednu žednu noć.

Ujutro opet komadić mrkve i nekoliko komadića suhog voća, ali ovaj put umjesto lizova imamo samo poneku kapljicu vode. Kršljive police, izlizane ploče posute kamenjem, povremeni absajli i eksponirani grebeni… silaz nije ništa jednostavniji nego jučerašnji. Otpenjavamo katkad navezani, a katkad nenavezani. Ovisi o tome koliko je teško i ima li uopće smisla da budemo zavezani jedan za drugoga. Pratimo opis koji nas usmjerava oštro udesno i nailazimo na još jedan spust po užetu koji vodi točno u dugačku i kršljivu jarugu. Absajla nema u opisu, ali po istrošenosti karabinera na sidrištu jasno se vidi da je odradio mnoga spuštanja.

Nakon spusta nailazimo na još jedno sidrište, pa na još jedno, i još jedno. Svakih trideset metara klinovi povezani užetom spremni su za još jedan spust. Jedina je neprilika naslagano kamenje pod našim nogama i uže koje ga ruši. Odjednom osjetim tutnjavu i počne me udarati lavina kamenja po glavi i ramenima. Brzo se zanjišem na užetu pod prevjes u kaminu kroz koji se spuštam i uglavim se nogama. Nisam ozlijeđen, ali kaciga je pukla. Nije bitno, kažem sam sebi i nastavim sa spustom. Poslužit će do kraja spusta. Bitno je da glavi i užetu nije ništa.

Ubrzo na jednom od sidrišta primjećujemo da su svuda oko nas tragovi krvi nekog alpinista. Nesretnik je prošao mnogo gore od mene. Izloženost kamenju potjerala nas je iz opasne jaruge lijevo, na travnato pobočje. Opis kaže da se ovdje treba spustiti po sustavu travnatih polica. Teško nam je uvjeriti se da smo na pravom putu. Sve izgleda jednako, ništa ne nalikuje na neki logičan silaz, a i nije lagano, već sklisko, izloženo i nesigurno. Posljednjih nekoliko sati nismo progovorili ni riječ. Usta su nam potpuno suha i teško je govoriti. Razvili smo neobičan način neverbalne komunikacije. Već smo četvrti dan neprekidno jedan kraj drugoga i kao da si čitamo misli… Zaključujemo da je kršljiva jaruga bila manje zlo od travnatih polica i vraćamo se u nju.

Novi je problem taj što je sljedeće sidrište za spust napravljeno na samo jednom klinu. Nekako ga uspijevamo pojačati još jednim zaglavkom i kao teži u navezu krećem prvi, ispitati kako klin drži. Rene, lagan i hrabar kakav jest, uzima zaglavak i spušta se samo na klin. Sidrišta su i dalje loša i svako moramo podebljati. Potpuno suha usta i pomalo zamućen pogled nisu nešto što veseli čovjeka dok obavlja opasnu radnju kao što je spust po užetu. Ipak, ne dopuštamo da nam pažnja popusti i obojica maksimalno pazimo na sigurnost sebe i drugoga.

Spuštajući se po užetu osjetim hladan zrak pod nogama. Nekoliko metara ispod mene je snijeg. Kraj! Dolje smo! Želim viknuti Reneu dobru vijest, ali grlo suho kao barut ne pušta ni glasa. Neka ga iznenadi! U nekoliko su se trenutaka sve bočice koje sam imao punile kapljicama otopljenog snijega. Za dvije minute pridružio mi se Rene. Sjedili smo kraj snježišta i s osmijehom miješali otopljeni snijeg s elektrolitima u prahu. Nakon utažene žeđi spustili smo se još malo do slapova iznad planinarske kuće Borelli. Voda ugrijana na granitnim pločama namamila nas je na kupanje. Čak smo oprali i svu odjeću koju smo imali na sebi. Umoran i izmučen, ali beskrajno sretan, ležao sam na toplom granitu. Opet sam slušao vodu kako žubori i uživao u popodnevnom odmoru. Smijao sam se i namakao natečena stopala u ledenjačkom potoku… tu je dakle završio onaj snijeg odozgo.

 

Hrvatski planinar, 2013, br. 6, str. 264