– Kaj ćemo uzet’ za izlet? Daj stavi litru vode i zemi majice ak’ bu hladno. E, svakako i fotić, da lupimo fotku. Dosta je samo onih s mobitela – a nije samo s mobitela.

Polazimo od auta. Bojko i ja. Idemo pod stijenu Vršca. Pored najpotrebnijega, u velikom je ruksaku kamen koji smo prije četiri mjeseca donijeli iz doline Vrata. Domagoj Bojko dao je na njega ugravirati ime prijatelja: »Martin Užarević«, i ispod toga: »1982–2011«. Kamen je težak pa ćemo se mijenjati dok ga nosimo. Jučer smo penjali Wisiakov smjer u Triglavu pa »nismo baš friški«, kako to uobičavamo reći. Pored toga Bojka je ukliještilo u leđima i ramenu, a mene bole rebra od pada s bicikla.

Koračamo s noge na nogu. Koračamo. Sustižemo dvije Talijanke, očito penzionerke, a jedva smo brži od njih. Putem se mijenjamo za ruksake. Meni kamen, njemu okrjepa. I obratno. Natučena rebra svakim me korakom podsjećaju na pad s bicikla i kamen u ruksaku.

Jučerašnji je dan bio odličan. Cijeli smo se dan zafrkavali, pomalo penjali i nismo prestajali razgovarati. Trebalo nam je desetak sati za pristup, penjanje i silaz. A danas šutimo i nije nam do razgovora. Ne samo zato što nam je teško. Kroz glave nam prolazi da je upravo prošla godina od Martinove pogibije. Nosimo prijatelju spomen-ploču. Ima li što teže?

Ususret nam dolaze Elvin i Davor. Planirali su penjati »Puntarski smjer«. Isti onaj u kojem je Martin poginuo prije točno godinu dana. Došli su ispred ulaza u smjer i okrenuli se. Nije dan za to, slažemo se svi.

I opet se mijenjamo za ruksake. Prelazimo korito suhog potoka. Na sreću, u prtljažniku Bojkova auta našli smo dva hodačka štapa koje inače rijetko koristimo. Sada nam dobro dođu s kamenom od 30 kg na leđima.

Kamen planiramo staviti negdje uz stazu, na neko lijepo i vidljivo mjesto. U ovom nam je trenutku itekako bitno da svatko tko prođe pročita Martinovo ime i barem ga se na taj način prisjeti.

Treba nam odmor. Zastajemo uz velik kamen pored staze koji pravi odličan hlad. Ovo bi bilo odlično mjesto za smještaj spomen-kamena, ali je ipak odviše daleko od ulaza u Puntarski smjer. Nakon odmora nastavljamo put bez naprtnjača i nakon petnaestak minuta dolazimo do prekrasne vode uza samu stazu. Gotovo bez riječi, očima, slažemo se da je upravo to mjesto koje smo tražili.

Kratak počinak i umivanje u ledenoj alpskoj vodi pune nas snagom. Bojko svakako želi otići do ulaza u smjer. Mora, kaže. Iz istog razloga ja ne želim. Dogovaramo se da on ode do ulaza u smjer, a ja ću se vratiti po kamen. Naći ćemo se ponovno ovdje za pola sata.

Bojko me budi iza sna. Čim sam donio kamen u trenutku sam zaspao, s ruksakom na leđima. Počinjemo slagati postolje na koje ćemo smjestiti Martinov spomen-kamen. Šutimo obojica. Tek dobacimo poneku riječ tijekom slaganja kamenja.

Konačno se smirujemo. Kamen je postavljen. Ležimo umorni pored staze. Kao da nam je teret pao sa srca. Kraj nas prolaze planinari. Neki nas zaobilaze u tišini, a s drugima započinjemo razgovor. Prolazi Miha, planinar s dva sina. Gleda nas i kamen. Započinje kratak razgovor. – Nevarni su hribi – kaže. To znamo. Jako dobro znamo.

Vrijeme je za povratak. Okrećem se prema kamenu i dobacujem: – Bok, stari! Glupo je pozdravljati kamen, ali nemam ništa osim njega. Hodajući prema dolini razmišljam što ću kad jednoga dana zaboravim zvuk Martinova smijeha.

Hrvatski planinar, 2012, br. 10, str. 451