Kako sam upoznao Tonija Rosu

U proljeće 2008. poželio sam upoznati neke za mene nove krajeve. Uz Čvrsnicu i Prenj, bio mi je to prvi susret s Biokovom i njegovim stijenama. Nakon tjedan dana samovanja sa Čvrsnicom i Prenjom, našao sam se na cesti od Vrgorca prema Makarskoj. Idem na slijepi spoj s novim penjačkim partnerom. Nedavno su se na forumu alpinističkog odsjeka PDS-a »Velebit« počele pojavljivati poruke tajnovitog »Mladog extrema«. Iz svakog izvještaja tog srednjoškolca o avanturama po Biokovu i iz svakog pitanja o penjačkim mogućnostima na drugim planinama izvirala je čežnja za vertikalom, planinom i visinama.

Susrećemo se na autobusnom kolodvoru u Makarskoj.

– Bok, ja sam Milas.

– Bok, ja sam Toni. Stisa san danas prvi sedan a.

Nakon kratkog upoznavanja sjedamo u auto i krećemo prema Vrisovim glavicama. Ostalo nam je još dva sata dana i idemo ih iskoristiti na pitomom penjalištu u podnožju Biokova. Cug po cug, penjemo smjer, razgovaramo, upoznajemo se, pa absajl iz smjera, idemo još jedan, ima još dana. U drugom se smjeru već osjećam kao da smo stari prijatelji. Iako sam stariji pet godina ta se razlika ne osjeća. Jesam li se ja pomladio ili se on postarao? Ili je to jednostavno bezvremenska ljubav prema planinama koju dijelimo?

U sumrak smo po drugi put u podnožju stijene. Odlično smo iskoristili dan.

Tonijevi roditelji pozivaju me da prespavam kod njih u stanu. Gospođa Roso ispričava se što moram spavati na madracu na podu. Nisam joj rekao da sam posljednjih nekoliko noći proveo po napuštenim kućama po BiH ili u automobilu. Dogovaramo se da sutra idemo penjati Smjer S u stijeni Kuranika. Većina smjera je do ocjene III+, s izlaznim dužinama do ocjene V. Iako razmjerno lagan, smjer je najduži u Hrvatskoj i zato se odlučujemo za njega. Precrtavamo skicu i opis, a onda umorni krećemo na rani počinak.

U zoru smo pod ulazom u Smjer S. Grebemo po standardno dosadnom siparu i ulazimo u vijugavi greben. Prvih 300 m ocjene do III+ soliramo i dolazimo u srednji, dugačak i lagan dio smjera u kojem se i tako nema smisla vezati. Nikad kraja grebanju po laganom terenu. Nismo oduševljeni, ali to smo mogli i očekivati. Nailazimo na spitove nepoznatog smjera i po njima bježimo iz položenog terena u vertikalu. Po par cugova ocjene do 6a izlazimo iz stijene po smjeru »4 karlovačka za 4 mušketira«.

Kod lovačke kuće lovimo stazu po kojoj jurimo natrag u Bast gdje smo ostavili auto. Vrućina nas je namučila i napajamo se vodom na usputnom izvoru. Toni kaže da danas još mora učiti kako ne bi završio na popravnom. Uskoro je kraj školske godine. Pitam ga o čemu se radi i mogu li mu možda što pomoći. Veseli me naša razlika u godinama i ravnopravnost u stijeni.

Tonija sam odvezao doma na učenje, a ja sam otišao u mir svetišta Vepric. Na parkiralištu kuham ručak. Kineski rezanci, maslinovo ulje, češnjak i parmezan. Standardni jelovnik posljednjih desetak dana. Umoran, ali sit i sretan zbog lijepoga penjačkog dana, na neudobnoj klupi planiram sutrašnji dan i tonem u san.

Navečer sam s Tonijem i njegovom ekipom na nekom moto susretu. Uz koncert dogovaramo da sutra idemo penjati Ribarov smjer u stijeni Solila. Uza smjer Stup Solila, to je jedan od najvećih biokovskih klasika. Iako vodič kaže da je ocjena IV i da ga je prvi sam popeo legendarni Davor Ribarović, Toni pripovijeda da je gledao ulaz u smjer i da uopće ne izgleda kao četvorka.

Ujutro opet rani start. Na stolu u kuhinji dočekala nas je pita od jabuka gospođe Roso. Šteta što nemamo vremena sjesti i uživati u doručku. Čeka nas vožnja, pa jedan sat pristupanja, 400 – 500 metara penjanja i dugi spust do auta.

Uživam u pristupu. Lijepo je hodati novim krajolikom, uživati i čekati jer prava pustolovina tek počinje. Pod ulazom u smjer slažemo opremu na pojaseve. Toni proučava frendove i govori da još nije imao priliku penjati s njima. Iako sada smjer ni meni smjer nalikuje na težinu IV, ulazimo i ne damo se obeshrabriti. Nižemo cug po cug i izmjenjujemo se u vodstvu. Stijena prima samo klinove. Zaglavci se ne drže, za frendove je gotovo nemoguće naći pukotinu. Smjer definitivno ima karakter. Posljednje dužine posebno su kršljive. Sunce nas žari i na trenutke je neizdrživo držati nogu u užarenim penjačicama i pokušavati se penjati. Žedni smo, a čuture su odavno prazne.

Nakon nekih devet rastežaja izlazimo iz stijene. Još malo laganog penjanja i dolazimo do staze. Žedni i umorni trčimo još sat i pol do izvora. Na izvoru zaključujemo da je dosta penjanja za ovaj put. Ja ću u Zagreb odmoriti se jer prekosutra moram natrag na posao, a Toni mora učiti. Kaže da će u Zagreb na fakultet, tražim da mi obeća da će se učlaniti u moj odsjek, zagrebački »Željezničar«.

Stisak ruke i prijateljski zagrljaj u Makarskoj. Svaki od nas vraća se u svoj svijet, a ni jednom nije jasno zašto.

 

Hrvatski planinar, 2012, br. 5, str. 243